Tema: Sociološka analiza psiho i socioterapije
Šta je psihoterapija? Zbog čega se broj njenih modaliteta konstatno povećava i zašto je danas postaje sve popularnija tzv. duhovna psihoterapija? Koliko je ona efikasna i možemo li to zaista utvrditi? Da li je psihoterapija od vrijednosnih sudova očišćena, da li se njen razvoj može posmatrati mimo šireg društvenog, ekonomskog i političkog miljea?
Sve su ovo relevantna pitanja kojima su sociolozi među prvima pozvani da se bave.
Na početku – malo istorije! Kada govorimo o psihoterapiji, njen nastanak obično smještano u XIX vijek i vezujemo za Frojdovu psihoanalizu. Međutim, valja znati da je ono što danas zovemo psihoterapijom, i što bi se zapravo moglo definisati kao način liječenja psihičkih problema, postojalo još i u antičkoj Grčkoj. Prvi (poznati) psihoterapeut je bio iscjelitelj Melampus. Kako su stari Grci liječili ljude? Pa, onako kako su nalagala tadašnja medicinska saznanja i vjerovanja. Podsjećam – u srednjem vijeku terapija je uključivala neizostavnu torturu oboljelih, a tek je novi vijek – prvi je „nogu povukao“ Pinel, toga se sjećamo, zar ne?, u odnos između „doktora za lude“ (prvog psihijatra) i oboljelog, uveo i razgovor. Docnije će u azilima biti korišćen i moralni tretman – to je ono što danas nazivamo socioterapijom. Šta je moralni tretman uključivao? Šetnju, rad, učenje, igru – pjevanje, plesanje! Zapravo: sve ono što i današnja socioterapija!
Šta se zatim desilo? Dogodio se Sigmund Frojd. On je važan stoga što je od njega započeo razvoj naučne psihoterapije. Ključni elementi svih psihičkih problema po Frojdu su: nesvjesno i intrapsihički konflikti, a cilj psihoanalize je da se pomogne pacijentu da stekne uvid, prevaziđe zastoj, sazri i psihički se razvije. Na tom putu njemu su trebale pomoći sljedeće tehnike: slobodne asocijacije, analiza snova, analiza omaški, analiza simboličkog značenja simptoma poremećaja, intrepretacija, da navedemo neke.
Dodajem i ovo: za nesvjesno, za ulogu emocija u ljudskom životu, pa čak i za različite tipove ličnosti znali su i stari Grci!
U prvoj fazi naučnog razvoja psihoterapije, psihoanaliza je suvereno vladala. Međutim, uskoro se pojavio bihejviorizam, pa se između ova dva modaliteta razvija ozbiljan rivalitet. Svaki od njih je nastojao da istakne međusobne nepremostive razlike i naravno – neupitnu efikasnost. No, 50-tih godina XX vijeka javljaju se i drugi pravci. Sada se počinje insistirati na sličnostima – dolazi do približavanja, prevođenja omiljenih paradigmi iz drugih pravaca u sopstveni, bez velikih debata. To je vrijeme u kojem se pomaljaju humanističke psihoterapije – riječ je o pravcima koji sa optimizmom gledaju na pojedinca, a njihov je cilj da pomognu klijentu da ostvari sve svoje potencijale. Sedamdesete godine XX vijeka su dovele do integracije različitih modaliteta, a ovaj proces obilježava i savremenu psihoterapiju.
Šta to znači? To znači da danas postoji izuzetno velik broj pravaca: npr. Berger veli ih ima oko 450, pa čak i više, da među njima nema suštinskih razlika ni u pogledu osnovnih teorijskih postavki, niti po pitanju tehnika. Na djelu je eklekticizam! Osim toga, danas se u modernu naučnu psihoterapiju počinju inkorporirati i tradicionalni načini iscjeljenja. Čini se da duhovna dimenzija postaje sve važniji element „rada na sebi“, pa tako danas imamo trenere za život, i sve one koji pomažu da se uspješnije savladaju problemi življenja. Zbog čega su nam potrebni? Erenrajhova nudi zanimljiv odgovor na ovo pitanje. Ona tvrdi da je stanovnicima SAD imputirana potreba da se osjećaju srećno i da pozitivno razmišljaju. Imperativ je da se lično razvijaju i koriste vrijeme na konstruktivan način. No, ako se ne osjećate srećno, ako ne razmišljate pozitivno, sa vama nešto nije u redu. Od pozitivnog stava nema boljeg lijeka za sve lične gubitke, a ako se ne možete izdići iznad lične negativnosti, treba da se osjetite krivim i/ili da zakažete konsultaciju sa psihoterapeutom!
Da psihoterapija je igra važnu ulogu u životima savremenih ljudi govore nam sljedeće brojke. Nalazi istraživanja koje je objavljeno u Psychology Today 2004. godine pokazuje da je 30 miliona Amerikanaca, što je otprilike 14.3% ukupne populacije, koristilo usluge psihoterapeuta u dve godine koje su prethodile istraživanju. American Psychological Association procjenjuje da je početkom XXI vijeka u SAD radilo između 200,000 250,000 psihoetrapeuta zajedno sa 100,000 profesionalnih savjetnika i 50,000 bračnih i porodičnih terapeuta. Psihijatra je u isto vrijeme bilo daleko manje: oko 41, 000. U Britaniji National Health Service je 2008. godine inicirao da se usluge psihoterapeuta finansiraju od strane države. Ključni argument na koji su se pozvali je bio: korišćenjem usluge savjetovanja i psihoterapije svaki bi Britanac postao produktivniji pa bi i država bila na dobitku.
Kakva je situacija u Srbiji: koliko ima psihoterapeuta, koliko modaliteta, ko pruža usluge edukacije, koliko ljudi koristi usluge psihoterapeuta..., ne znamo.
Budućnost psihoterapije? Osim što raste broj modaliteta i terapeuta koji dolaze iz nemedicinskih profesija, među psihoterapeutima sve su brojnije žene kao pružaoci usluga. To dalje znači da je izvjesno da će opadati i profesionalni status i zarada. No, psihoterapija će nam i dalje biti potrebna.
