Tema: Samoubistvo
Pod pojmom samoubistva podrazumijevamo svaki onaj čin kojeg neka osoba čini sa namjerom da sebe oduzme život. Ukoliko nema svjesne namjere, onda o samoubistvu ne možemo govoriti.
Još par terminoloških razjašnjenja. Da bismo shvatili šta sve suicidu prehodi, i šta sve čini ovaj fenomen, treba razlikovati: 1. suicidne ideje. To bi npr. bile misli o tome da je život bezvrijedan, i mi sami, naravno. Osim toga, prisutna je beznadežnost - osjećanje da ne možemo izaći na kraj sa životnom situacijom u kojoj smo se našli; 2. suicidne želje - samoubistvo se vidi kao jedini mogući način da se prekine lična patnja; a potom se prave 3. suicidni planovi - osoba razmišlja o tome kako da realizuje odluku da sebi oduzme život. Npr. ako je odlučila da to učini pomoću tableta, onda pravi plan kako da do količine koja je potrebna za izvršenje, dođe. Zatim slijedi 4. pokušaj suicida - samo ime kaže, samoubistvo je pokušano, ali ne izvršeno. Pokušaju suicida ćemo se kasnije vratiti, a sada molim da obratite pažnju da osim suicida i suicidalnosti postoje i tzv. parasuicidalna ponašanja kakvo je samopovrijeđivanje. Samopovrijeđivanje nije suicid niti njegov pokušaj - osoba koja se namjerno siječe žiletom, ili pali pikavcem svoju kožu nema namjeru da se ubije. Ipak, osobe koje se samopovrijeđuju - čak tri puta češće to čine žene, potom zavisnici i oni sa poremećajem ličnosti, su u višem riziku od samoubistva.
Šta nam govori jezik brojki?
Globalno gledano, na dnevnom nivou ubije se oko 2.000 ljudi, godišnje 800.000, a u literaturi možemo naći i sljedeće: veća je vjerovatnoća da stradamo od sopstvene, nego od tuđe ruke. Osim toga, moramo znati da stopa samoubistva - statistička mjera koja se izračunava tako što se u omjer stave broj izvršenih suicida tokom jedne godine na 100.000 stanovnika, varira od zemlje do zemlje, pa čak i od grada do grada u jednoj zemlji. Ona može biti: veoma niska (do 4.9), niska (5-9.9), srednja (10-14.9), visoka (15-19.5) i vrlo visoka (preko 20). Sjećate se sigurno - ovom temom se bavio i naš E. Dirkem!
Vratimo se sada brojkama.
U Srbiji (bez KiM) je 2005. godine po podacima Republičkog zavoda za statistiku bilo 1.442 samoubistva, a stopa je iznosila 19. To svakako ukazuje na trend porasta broja samoubistava u našoj zemlji: prije pola vijeka, stopa je bila 12, a prije 25 godina 15. I dalje važi da je stopa suicida više u sjevernim krajevima zemlje (Subotica se smatra gradom samoubica), nego u onim južnim. Inače, po broju samoubistva u Evropi, Srbija se nalazi na 13 mjestu, iza npr. Finske, Belgije, Rusije, Mađarske, Letionije... Evo još jednog podatka: Grčka i Albanija su zemlje sa vrlo niskom stopom suicida (oko 3.5).
Znamo i to da samoubistva češće izvršavaju muškarci (osim u Kini!), a da ga češće pokušavaju žene. Osim toga, one suicid pokušavaju da izvrše na manje "krvav način", dakle rijeđe vatrenim oružje, češće tabletama ili trovanjem gasom, npr. Suicid je očekivaniji kao životni ishod među ljudima koji pripadaju starijem životnom dobu, posebno među udovcima - i o tome nam govori Dirkem, a što se mladih tiče, na 50 pokušaja suicida dolazi jedan realizovani. U slučaju mladih ljudi (između 15 i 35 godina) suicid je treći po učestalosti razlog smrtnosti. Nažalost, broj mladih koji pokušavaju i izvršavaju suicid je u stalnom porastu, uključujući i našu zemlji. Osim toga, suicidi djece (mlađih od 15 godina) su ranije bili izuzetak - to je bilo skoro nezamislivo, dok danas možemo uočiti trend rasta. Smatra se da suicid češće izvršavaju osobe sa nižim obrazovanjem, potom oni ljudi koji pate od depresije (15% njih izvši suicid), bolesti zavisnosti (20% oduzme sebi život), shizofrenije (5-10% oboljelih) i graničnog poremećaja ličnosti (takođe od 5-10%), koji su ozbiljno somatski bolesni (onološki pacijenti, oboljeli od AIDSa). Takođe, pronađeno je da postoje i tzv. rizična zanimanja - ljudi koji se bave ovim profesijama su u višem riziku od, i češće izvršavaju sucid. Koja zanimanja su rizična? To su: hirurzi, psihijatri, stomatolozi, veterinari, ali i - sociolozi. Takođe, treba znati da u visoko rizičnu grupu spadaju i nezaposleni.
Sada slijedi nekoliko podataka o istorijatu ovog fenomena i društvenom tretmanu samoubica.
Valja znati da je suicid pojava koju susrećemo od najranije ljudske istorije. Od tog vremena, pa do danas samoubistvo nije društveno prihvatljiv čin (osim u slučaju eutanazije, koja u pravnom smislu definisana kao ubistvo iz samilosti). Tako onaj ko bi se drznuo da sebi oduzme život, rizikovao je da u nepovoljan položaj stavi i svoju porodicu. Npr. u staroj Grčkoj nije se sa odobravanjem gledalo na ovaj čin, osim ako nije bio izraz patriotizma ili način da se prekrate muke zbog kakve teške bolesti. U starom Rimu, samoubistvo (osim onog koje bismo mogli nazvati altruističkim) je bilo strogo zabranjeno. Samoubica je zakopavan ispod prometnog puta da se ne bi slučajno ustao i uznemiravao druge, a njegovoj porodici je oduzimana imovina. U srednjovijekovnoj Evropi suicid je smatran dijelom nečastivog. Dići ruku na sebe značilo je dići ruku na Boga! Nadalje, onaj koji bi se ubio, svoju porodicu bi osudio na svaku propast. Porodica bi bila ne samo socijalno izopštena, već bi im bila oduzeta sva njihova materijalna dobra. Ne treba ni podsjećati - samoubica nije sahranjivan po hrišćanskom običaju, već mimo groblja. Ako je suditi po crkvenim hronikama iz srednjeg vijeka (drugih podataka i nemamo), broj samoubistava je bio veoma mali. Zbog čega je to tako, možemo hipotezirati. Očekivano je da porodica, u slučaju da se neko od njenih članova samoubio, pokuša da to sakrije. Minoa iznosi i smjelu tezu da je odijum kralja i crkve bio usmjeren na suicidante kako bi se ostali, koji su o samoubistvu razmišljali kao o načinu da prekrate težak život, spriječili da preduzmu takav čin, jer je valjalo sačuvati vojnike za ratne pohode.
U Engleskoj je samoubistvo - uzgred budi rečeno, Englezi su skovali i termin suicid, bilo krivično djelo sve do 1961. Inače, ova je zemlja dobila epitet zemlje samoubica već u XVII vijeku. Zbog čega? Zahvaljujući statistici koja je bilježila ovu pojavu, pa je izgledalo kao da je zavladala epidemija samoubistva. Objašnjenje ovog fenomena je - sigurno znate, traženo u geografskim i klimatskim obilježjima Engleske.
Kakva je situacija danas? Imamo li razumijevanja za čin samouništenja? I šta činimo kao pojedinci i društvo da smanjimo rizik od suicida?
