Tema: Opasnost i duševna bolest
Da li su mentalno oboljele osobe opasne? Ili drugačije kazano: da li osoba koja je mentalno oboljela može da izvrši pod uticajem svog ludila kakav zločin?
Ovo pitanje je očigledno mučilo ljude od prvih dana civilizacije. Tako su nam prve podatke o tome da ludilo može biti opasno ostavili drevni narodi. Znamo za ljutitog Aresa, Medeju koj je lišila života svoju djecu. Rimljani upotrebljavaju pojam furor kako bi opisali nekontrolisano nasilje i bijes "manijaka". Ove ljude nisu kažnjavali, jer su već tada prihvatili da oni ne mogu upravljati svojim postupcima. Da ljude koji pod impulsima bolesti učine kakvo zlodjelo ne treba kažnjavati jer oni nemaju slobodu volje, ideja je koju je zdušno zagovorao naš znanac Čezare Lombrozo. Budući da su neuračunljivi, ne mogu biti sankcionisani. Danas se ljudima koji izvrše neko djelo u stanju neuračunljivosti izriču mjere bjezbjednosti obaveznog liječenja (i najčešće čuvanja) u psihijatrijskoj ustanovi (forenzičkoj bolnici). Na taj način je ovo pitanje riješeno i u domaćem zakonodavstvu.
Pitanje koje je mučilo prve "doktore za lude" je: da li je svaki oblik ludila opasan, ili samo neki njegovi tipovi. Pinel, kojeg uzimamo za osnivača psihijatrije, je smatrao da opasnost ne prijeti od svih, već samo od nekih oblika ludila npr. melanholije ili oštećenja intelekta. Krajinski je bio u tom pogledu isključiv: svi oblici ludila mogu biti opasni: paranoja, epilepsija, alkoholizam, intelektualna ometenost.Svoj stav je objašnjavao ovako: svi oni imaju kompleks abnormalnih ideja, opasne nagone, osjećaju mržnju i strah, pod čijim uticajem mogu izvrštiti najsvirepije zločine.
Evo jednog primjera koji nam je ostavio Mayo( 1854). Ovaj "doktor za lude" opisuje slučaj kapetana Johnsona koji je popio ogromnu količnu alkohola i u takvom stanju svoje moranare pobio sabljom. Na suđenju se nije sjećao šta se desilo - od tog furizonog čovjeka nije ostalo ništa.
Podjednako je ilustrativan slučaj koji opisuje Clarke iz Rockwood azila za kriminalce. On govori o slučaju Wiliama B. koji je obolio od moralne manije (danas bismo rekli da ima poremećaj ličnosti). Dotični je već u ranom djetinjstvu ispoljavao znake neobičnog ponašanja: ubijao je ptice, mučio životnje, a u azilu se našao nakon silovanja jedne djevojčice. Čim su ga oslobodili - zbog dobrog ponašanja, ukrao je konja, osakatio ga, pa se ponovo obreo u azilu. Tamo je mučio stare i nemoćne pacijente: zabadao im je oštre predmete u meso. Kada je uhapšen, nakon što je konačno pobjegao iz azila, odveden je u zatvor. "Apsandžije" nisu mogle da vjeruju da je riječ o tako opasnom čovjeku jer je bio inteligentan i načitan.
Naravno, već prvi psihijatri su nastojali da dođu do što egzaktnijih podataka, kako bi odgovorili na gore postavljeno pitanje. U početku su opisivali slučajeve iz svoje kliničke prakse, da bi docnije zbog potrebe za egzaktnijim dokazima, prešli na statističke studije i epidemiološka istraživanja.
Šta nam govori statistika: da li su mentalno oboljela lica istovremeno i opasna?
Evo šta kažu nalazi: jedno od prvih epidemioloških istraživanja s početka XX vijeka je pokazalo da je broj opasnih među mentalno oboljelima u Prusiji, Badenu, Holandiji i Švajcarskoj izuzetno nizak: na 50 000 stanovnika dolazi jedan "opasni". Rixen u svom istraživanju iz 1921. tvrdi da je taj broj dvostruki veći.
Jedan broj savremenih autora tvrdi da je broj tzv. forenzičkih pacijenata relativno stabilan i da iznosi 1%, dok Salize i Dresing na osnovu istraživanja u zemljama EU tvrde da se stopa opasnih kreće između 2 (u Grčkoj) i 21.7 (u Njemačkoj). Ovaj nalaz ćemo bolje razumijeti ako uzmemo o obzir i neke društvene faktore, kakvi su na primjer materijalna izdvajanja za krevete u forenzičkim bolnicama. Tamo gdje postoji veći broj kreveta, viša je i stopa forenzičkih pacijenata!
Na osnovu iznesenih nalaza dakle ne možemo zaključiti mnogo o vezi mentalna bolest - opasnost.
Nešto empirijski utemeljenijih podataka imamo kada je riječ o sociodemografskim obilježjima oboljelih i o "dijagnozama". Pokazalo se da su muškarci značajno zastupljenji među forenzičkim pacijentima nego žene, da su one češće u braku, a za jedni i za druge važi nalaz da su najčešće nezaposleni i nisko obrazovani.
Kako stvari stoje kad je riječ o dijagnozama?
Gotovo bez izuzetka nalazi studija pokazuju da su među forenzičkim pacijentima najbrojniji oboljeli od psihoza. U 60-70% slučajeva riječ je o ljudima koji boluju od shizofrenije.
Šta znamo o ovoj bolesti? Evo nekoliko informacija koje će vam biti korisne.
Na godišnjem nivou se pojavi oko 2 miliona novih slučajeva shizofrenije. Procjena je da od ove bolesti boluje oko 1% svjetske populacije. Bolest se javlja tek nešto češće kod muškaraca nego kod žena. Kod žena počinje 3-4 godine kasnije - odatle te neznatne razlike. Polovina oboljelih se razboli oko 25 godine, a smatra se da u populaciji staroj između 15-44 godine shizofrenija predstavlja jedan od 10 razloga invaliditeta.
Par riječi o kliničkoj slici. Smatra se da postoje tri glavna obilježja bolesti - kliničke slike. To su:
1. tzv. pozitivni sindrom - halucinacije i sumanute ideje (npr. bolesnik smatra da ga neko prati, posmatra, da npr. vanzemaljci na njega vrše uticaj i kontrolišu ga, neka osoba ili viša sila mu čita misli, ili npr. primećuje u okolini poruke i znake koje su njemu/njoj namjenjene i koje samo on/a umije rastumačiti);
2. dezorganizacija - poremećaj mišljenja i govora (govor je siromašan, oskudnog sadržaja, odgovori nisu direktni niti vezani za samo pitanje, postoji blok misli), ponašanja (npr. u sferi motorike može doći do tzv. katatonog stupora ili potpune ukočenosti, stereotipnog ponavljanja određenih pokreta, potpune poslušnosti - izvršava sve što se od njega/nje traži ili negativističnosti - odbija sve, ne vode računa o higijeni, oblačenju, mogu biti skloni svađama ili seksualnom ponašanju koje nije prihvatljivo za sredinu) i afekta (npr. smiju se na tužne vijesti, kikoću bez vidljivog povoda...);
3. negativni sindrom (osjećanje emocionalne praznine, gubitak volje pa nemaju inicijativu niti mogu da izvršavaju uobičajene zadatke, povlače se iz svakodnevnih aktivnost, što okolina tumači kao lijenost).
Smatra se da je prognoza lošija ukoliko su prevalentni negativni sindormi.
Postoji i nekoliko kliničkih oblika shizofrenije, a par riječi o tome sljedeće nedelje.
