| | 4 April - 10 AprilTema: Porodica i mentalno zdravlje
Na dosadašnjim časovima smo mentalni poremećaj posmatrali iz perspektive oboljelog. Podsjećam na neke od zaključaka. Kroz najveći dio ljudske istorije položaj duševno oboljelih je bio loš, a sa njima se postupalo u skladu sa važećim shvatanjima uzroka "ludila". Revolucije u psihijatriji su uspjevale da unekoliko poprave položaj ovih ljudi, ali je prava istina da i dalje važi zaključak da mentalna bolest visoko ugrožava društvenost oboljelih, a da onim "zdravima" potkopava uvjerenje o ominipotentnosti. To u praksi znači da gledamo da oboljele stavimo na margine, izopštimo iz našeg vidnog polja. O tom npr. svjedoči i činjenica da se većina bolnica azilarnog tipa i danas nalazi van gradova. Podsjećam i na to da u duševnim bolnicama oboljeli razvijaju tzv. virtuleni identitet - to je identitet nametnut od strane svijeta osoblja (Gofmanov tremin) i razvijaju niz strategija u kojima mimikrija ima važnu ulogu, ne bi "preživjeli" hospitalizaciju. Dobro je poznato da su izloženi stigmi, a to u kolikoj mjeri se prema ovim ljudima ispoljavaju predrasude zavisi i od socioekonomske razvijenosti neke zajednice. Evo o čemu je riječ: siromašnije sredine su uvijek daleko tolerantnije prema oboljelima, nego one visoko razvijene. Razmislimo zbog čega! Tu nam Fuko može biti od koristi.
E sad, kada je riječ o porodici, od 50-tih godina XX vijeka počinje da jača struja koja pažnju skreće na porodicu kao etiološki faktor u nastanku mentalne bolesti. Među autorima čija imena bi bilo dobro da zapamtite su: Don Džonson, Bejston, Lids, Hejli. Don Džonson je posebno značajan jer je prvi započeo istraživanja obilježja porodica osoba oboljelih od shizofrenije (dio je tzv. Palo Alto grupe). Lids je našao da ove porodice funkcionišu na tipičan način. One spadaju u dvije kategorije. To su: rascjepljene porodice u kojima postoje podjele na dva zaraćena tabora (npr. mama i jedno djete protiv tate i drugog djeteta) i izvitoperene porodice. Za ove porodice ja karakteristično da postoji jedan član koji kreirarealnost čitave porodice. To bi bio npr. paranoidni otac koji svojoj supruzi i djeci nameće ideju da je čitav svijet protiv njih i da je potrebno da se oni drže zajedno. Zbog toga je veoma teško da se u ovakvim porodicama neko individualizira - odvoji. Osim toga, tipični su i načini komunikacije. Tzv. dvostruke poruke su uobičajene. Šta one označavaju? U slučaju dvostrukih poruka nema saglasnosti između neverbalnog (meta) i verbalnog nivoa komunikacije, a pri tom je oboljelom koji je u ovakav način komuniciranja uključen, zabranjeno da "dijalog" napusti. "Dijalog" po ovakvom obrascu naravno traje godinama, ne dan dva. Stoga je ulazak u bolest jedini način da se oboljeli oslobodi ovakvih odnosa sa članovima svoje porodice.
Iz do sada kazanog, jasno je da su porodica i porodični odnosi prepoznati kao jedan od uzorka, ako ne i ključni faktor, u nastanku mentalne bolesti.
No, stvari moramo pogledati i iz drugačijeg ugla. Ako "uđemo u cipele" "zdravih" članova porodice, vidjećemo da oni nose značajan dio tereta mentalne bolesti. Ova činjenica je relativno kasno primjećena - tek 70-tih godina XX vijeka, kada je zbog deinstitucionalizacije - ukidanja bolnica azilarnog tipa, i skraćivanja vremena hospitalizacije (sve se desilo zbog cijene koštanja brige o oboljelom), porodica morala da preuzme brigu o oboljelom članu. Briga o oboljelom se u literaturi naziva porodični teret i uključuje svakodnevne probleme, teškoće i neprijatnosti koje život sa hronično mentalno oboljelom osobom nosi sa sobom. Teret je: 1. objektivan i 2. subjektivan. Šta podrazumijevamo pod objektivnim teretom? To su materijalna izdvajanja i ekonomske poteškoće nastale zbog brige o oboljelom, koja se tokom vremena povećava. U objektivni teret spada i nadgledanje ponašanja oboljelog, kontrola uzimanja terapije i podmirivanje drugih potreba. Subjektivni teret se odnosi na emocionalni i psihološki uticaj koji bolest ima na članove porodice. Članovi porodice oboljelih se susreću sa nizom strahova npr. od pogoršanja bolesti, oboljeli nekad prijeti suicidom, mogu se plašiti izliva njegovog agresivnog ponašanja, ali i strahovati oko toga ko će u budućnosti brinuti o oboljelom. U sredini u kojoj žive po pravilu su i članovi porodice oboljelog stigmatizovani, za njih nema mnogo razumijevanja, a sistemska podrška izostaje. Osim toga, zbog bolesti člana porodice veoma često su prisiljeni da promjene svoje životne planove. Očekivano, najpogođenije brigom o mentalno oboljelom su majke i supruge. Briga o oboljelom ugrožava i psihičko zdravlje njegovatelja, pa se tako procjenjuje da oko 30% njih ima simptome depresije.
Pozivam da o porodicama oboljelih razmislimo, imajući (i) ovu perspektivu na umu. Da više saznate o temi, i izgradite svoj stav konsultujte prezentacije naših koleginica i kolege. | 
|
