Tema "Duševna" bolnica kao totalna ustanova
Na početku nekoliko razjašnjenja i podsjećanje na ranije lekcije. Prije svega, podsjećam vas da se pojmovi duševna bolest, duševni bolesik, duševna bolnica, danas smatraju politički nekorektnima. Umjesto njih se predlaže politički prihvatljiviji jezik koji osobu stavljaju na prvo mjesto. Po toj "nomenklaturi" duševno oboljelog nazivamo osobom sa mentalnim problemom. No, jedan broj socijalnih konstruktivista smatra da ovaj govor ("ljubaznost i stil") jeste samo jedan poseban vid socijalne kontrole i odbijaju da ga koriste.
Zbog čega? Razlog je jednostavan - iza jezika ne stoji praksa. Lijepo nazivamo, a i dalje "ružno" postupamo.
Na vama je da odaberete termin koji ćete upotrebljavati i rezon kojim ćete se pri tom rukovoditi.
Slijedi još jedno podsjećanje. Sjećate se vjerujem, da smo na jednom od časova pominjali kako se razvijala psihijatrija. O tome u kom trenutku je utemeljena kao naučna disciplina, ne možemo kazati ništa precizno. Ono što je sigurno jeste da su važnu ulogu u njenom utemeljenju imali azili. Evo i zbog čega. U azilima su tadašnji psihijatri - zvali su se doslovce doktori za lude, imali priliku da posmatraju oboljele, da na njih primjenjuju različite tretmane, da dokumentuju svoje opservacije, što je u krajnjoj liniji dovelo i do prve opštevažeće klasifikacije mentalnih bolesti (doduše, relativno kasno, početkom XX vijeka).
Šta još znamo? Pa to da su uslovi u prvim azilima bili izuzetno nehumani: oboljeli su bili poistovjećivani sa životnjima, smatralo se da ne osjećaju ni žeđ ni glad.
Promjenu je uveo Pinel, zar ne? Njegova revolucija izvedena krajem XVIII vijeka je dovela do humanijeg postupanja sa oboljelima.
Ako se sada sjetimo prošlog časa i priče koju nam priča Vesna Vasić, vjerujem da ćemo se složiti da "humanije postupanje" ipak možemo dovesti u pitanje. Humanost je naročito upitna ako duševne bolnice posmatramo kao totalne ustanove - ako na njih, njihove rezidente i zaposlene primjenimo sociološku analizu. Među sociolozima prvi je takvu analizu uradio Efvin Gofman ("Azili"). On se bavio dvama svijetovima u duševnoj bolnici: svijetom osoblja i svijetom utočenika. Njegov je zaključak da između ova dva svijeta postoji nepremostiv jaz. Osoblje je u poziciji moći, ono nadgleda, daje dijagnoze, liječi.
Kako i kada to nepisano pravilo da je nemoćan, oboljelom biva stavljeno na znanje?
Pa, odmah po hospitalizaciji. Oboljeli prolazi kroz proces mortifikacije ranijeg identiteta. To izgleda ovako: oduzima mu se garderoba, lične stvari, često biva podvrgnut ponižavajućim procedurama kojima prisustvuju i ostali oboljeli - npr. prisilnom hranjenju ili vezivanju, umjesto imena dobija nadimak...Riječju, dezavuiše se njegov raniji identitet - sve ono što je "na slobodi" više u bolnici nije. I to je dobro da odmah nauči, jer u protivnom može biti proglašen za neposlušnog pacijenta.
Šta se dešava sa neposlušnima?
Pa, njima se ukidaju sve privilegije, smatraju se za problematične i - neizlječive. Zbog toga je dobro da se opredijele da budu poslušni. Naravno, poslušnost može biti glumljena, oportunistička verzija koja omogućava oboljelom da sa što manje štete "preživi" hospitalizaciju.
Svijet utočenika je beskrajno bogat taktikama! Strategije koje ovi ljudi koriste u svojoj svakodnevici su fascinantne. O tome više u prezentacijama!
