| | |
| | | | | 21 March - 27 MarchTema seminara "Alternative psihijatriji"
Biće riječ o antipsihijatriji i tzv postpsihijatriji.
Šta valja znati prije nego što pogledate prezenatcije i uključite se u diskusiju? I šta je važno da upamtite?
Ukratko: kada se antipsihijatrija kao pokret javlja, koje ideje donosi, kako antipsihijatrijska kretanja utiču na psihijatrijsku praksu?
Važno je da pažnju obratimo i na društveni kontekst u kojem se javlja. Riječ je o početku šezdesetih godinama XX vijeka. Sjećate li se kada se desila jedna od novijih revolucija u psihijatriji? Pedesetih godina XX vijeka, kada je pronađen antipsihotik - lijek koji drži pod kontrolom simptome psihoze. No, otkriće antipsihotika nije značajno smanjilo broj mentalno oboljelih ljudi po azilima - duševnim bolnicama. Uostalom, u to vrijeme "zatočeni" (termin koji koristi Gofman) nemaju mnogo prava. Npr. u Italiji oni sa dijagnozom nisu mogli glasati na izborima, ulaziti u brak, niti raspolagati imovinom, u Švedskoj su prema njima bile primjenjivane mjere sterilizacije (zamislite: čak do 70-tih godina XX vijeka!). Intelektualci - jedan broj naravno - psihijatri (Bazalja, Saz, Leng...), sociolozi, antropolozi (Bejtson), ali i inžinjeri (Bertalanfi, npr.), samo neke da navedemo, upućuju oštru kritiku na račun psihijatrije. U njihovoj percepciji, psihijatrija je poluga društvene moći, kanal kontrole u otuđenom društvu. Ne ostaju samo na teoriji! Pokreću značaje akcije. Ilustrativan je primjer Italije. Tamo se 1969. godine desila okupacija bolnice u Parmi - na simboličan način je osvojena sloboda, a tri godine kasnije u Gorici (Italija) zahvaljujući Bazalji, ali i pacijentima bolnice koji su imali značajnu ulogu u ovoj borbi, je zatvoren ogromni azil (u njemu je bilo zatvoreno 1200 pacijenata).
Jedna od najznačajnijih pobjeda, kada je riječ o talijnaskim antipsihijatrima, predstavlja izglasavanje Zakona 180. Šta u njemu stoji? Zabranjen je prijem u psihijatrijske bolnice, nove se ne mogu otvarati. Alternativa: osnivanje cenatra za zaštitu mentalnog zdravlja i servisa za dijagnozu i liječenje pacijenata.
Da li antipsihijatrija danas postoji?
Ne. Njeno opadanje je primjetno od 80-tih godina XX vijeka. Šta je na to uticalo, eto pitanja za razmišljanje.
Antipsihijatrijski pokret je bio jak i kod nas, a zagovornica i prva žrtva je bila i Vesna Vasić. Uputstvo: pogledajte prezentaciju.
Šta nakon antipsihijatrije?
Pa, postpsihijatrija! Šta ona donosi?
Brojne novine - zalaganje za to da nema potrebe ni za psihijatrima, ni za psihoteraputima ni za psihijatrijom, psihoza je normalno iskustvo - halucinacije ima većina ljudi, tvrdi se (a o ovoj temi na polemički način piše Kecmanović). Najreprezentativniji primjer promjena na polju psihijatrije danas predstavlja pokret Hearing Voices. Uputstvo: ogledati prezentaciju.
Da, važno je i da zapamtite da je jedan od najuticajnijih antipsihijatara bio Dejvid Kuper! | 
| | | | 28 March - 3 AprilTema "Duševna" bolnica kao totalna ustanova
Na početku nekoliko razjašnjenja i podsjećanje na ranije lekcije. Prije svega, podsjećam vas da se pojmovi duševna bolest, duševni bolesik, duševna bolnica, danas smatraju politički nekorektnima. Umjesto njih se predlaže politički prihvatljiviji jezik koji osobu stavljaju na prvo mjesto. Po toj "nomenklaturi" duševno oboljelog nazivamo osobom sa mentalnim problemom. No, jedan broj socijalnih konstruktivista smatra da ovaj govor ("ljubaznost i stil") jeste samo jedan poseban vid socijalne kontrole i odbijaju da ga koriste.
Zbog čega? Razlog je jednostavan - iza jezika ne stoji praksa. Lijepo nazivamo, a i dalje "ružno" postupamo.
Na vama je da odaberete termin koji ćete upotrebljavati i rezon kojim ćete se pri tom rukovoditi.
Slijedi još jedno podsjećanje. Sjećate se vjerujem, da smo na jednom od časova pominjali kako se razvijala psihijatrija. O tome u kom trenutku je utemeljena kao naučna disciplina, ne možemo kazati ništa precizno. Ono što je sigurno jeste da su važnu ulogu u njenom utemeljenju imali azili. Evo i zbog čega. U azilima su tadašnji psihijatri - zvali su se doslovce doktori za lude, imali priliku da posmatraju oboljele, da na njih primjenjuju različite tretmane, da dokumentuju svoje opservacije, što je u krajnjoj liniji dovelo i do prve opštevažeće klasifikacije mentalnih bolesti (doduše, relativno kasno, početkom XX vijeka).
Šta još znamo? Pa to da su uslovi u prvim azilima bili izuzetno nehumani: oboljeli su bili poistovjećivani sa životnjima, smatralo se da ne osjećaju ni žeđ ni glad.
Promjenu je uveo Pinel, zar ne? Njegova revolucija izvedena krajem XVIII vijeka je dovela do humanijeg postupanja sa oboljelima.
Ako se sada sjetimo prošlog časa i priče koju nam priča Vesna Vasić, vjerujem da ćemo se složiti da "humanije postupanje" ipak možemo dovesti u pitanje. Humanost je naročito upitna ako duševne bolnice posmatramo kao totalne ustanove - ako na njih, njihove rezidente i zaposlene primjenimo sociološku analizu. Među sociolozima prvi je takvu analizu uradio Efvin Gofman ("Azili"). On se bavio dvama svijetovima u duševnoj bolnici: svijetom osoblja i svijetom utočenika. Njegov je zaključak da između ova dva svijeta postoji nepremostiv jaz. Osoblje je u poziciji moći, ono nadgleda, daje dijagnoze, liječi.
Kako i kada to nepisano pravilo da je nemoćan, oboljelom biva stavljeno na znanje?
Pa, odmah po hospitalizaciji. Oboljeli prolazi kroz proces mortifikacije ranijeg identiteta. To izgleda ovako: oduzima mu se garderoba, lične stvari, često biva podvrgnut ponižavajućim procedurama kojima prisustvuju i ostali oboljeli - npr. prisilnom hranjenju ili vezivanju, umjesto imena dobija nadimak...Riječju, dezavuiše se njegov raniji identitet - sve ono što je "na slobodi" više u bolnici nije. I to je dobro da odmah nauči, jer u protivnom može biti proglašen za neposlušnog pacijenta.
Šta se dešava sa neposlušnima?
Pa, njima se ukidaju sve privilegije, smatraju se za problematične i - neizlječive. Zbog toga je dobro da se opredijele da budu poslušni. Naravno, poslušnost može biti glumljena, oportunistička verzija koja omogućava oboljelom da sa što manje štete "preživi" hospitalizaciju.
Svijet utočenika je beskrajno bogat taktikama! Strategije koje ovi ljudi koriste u svojoj svakodnevici su fascinantne. O tome više u prezentacijama! |
| | | | 4 April - 10 AprilTema: Porodica i mentalno zdravlje
Na dosadašnjim časovima smo mentalni poremećaj posmatrali iz perspektive oboljelog. Podsjećam na neke od zaključaka. Kroz najveći dio ljudske istorije položaj duševno oboljelih je bio loš, a sa njima se postupalo u skladu sa važećim shvatanjima uzroka "ludila". Revolucije u psihijatriji su uspjevale da unekoliko poprave položaj ovih ljudi, ali je prava istina da i dalje važi zaključak da mentalna bolest visoko ugrožava društvenost oboljelih, a da onim "zdravima" potkopava uvjerenje o ominipotentnosti. To u praksi znači da gledamo da oboljele stavimo na margine, izopštimo iz našeg vidnog polja. O tom npr. svjedoči i činjenica da se većina bolnica azilarnog tipa i danas nalazi van gradova. Podsjećam i na to da u duševnim bolnicama oboljeli razvijaju tzv. virtuleni identitet - to je identitet nametnut od strane svijeta osoblja (Gofmanov tremin) i razvijaju niz strategija u kojima mimikrija ima važnu ulogu, ne bi "preživjeli" hospitalizaciju. Dobro je poznato da su izloženi stigmi, a to u kolikoj mjeri se prema ovim ljudima ispoljavaju predrasude zavisi i od socioekonomske razvijenosti neke zajednice. Evo o čemu je riječ: siromašnije sredine su uvijek daleko tolerantnije prema oboljelima, nego one visoko razvijene. Razmislimo zbog čega! Tu nam Fuko može biti od koristi.
E sad, kada je riječ o porodici, od 50-tih godina XX vijeka počinje da jača struja koja pažnju skreće na porodicu kao etiološki faktor u nastanku mentalne bolesti. Među autorima čija imena bi bilo dobro da zapamtite su: Don Džonson, Bejston, Lids, Hejli. Don Džonson je posebno značajan jer je prvi započeo istraživanja obilježja porodica osoba oboljelih od shizofrenije (dio je tzv. Palo Alto grupe). Lids je našao da ove porodice funkcionišu na tipičan način. One spadaju u dvije kategorije. To su: rascjepljene porodice u kojima postoje podjele na dva zaraćena tabora (npr. mama i jedno djete protiv tate i drugog djeteta) i izvitoperene porodice. Za ove porodice ja karakteristično da postoji jedan član koji kreirarealnost čitave porodice. To bi bio npr. paranoidni otac koji svojoj supruzi i djeci nameće ideju da je čitav svijet protiv njih i da je potrebno da se oni drže zajedno. Zbog toga je veoma teško da se u ovakvim porodicama neko individualizira - odvoji. Osim toga, tipični su i načini komunikacije. Tzv. dvostruke poruke su uobičajene. Šta one označavaju? U slučaju dvostrukih poruka nema saglasnosti između neverbalnog (meta) i verbalnog nivoa komunikacije, a pri tom je oboljelom koji je u ovakav način komuniciranja uključen, zabranjeno da "dijalog" napusti. "Dijalog" po ovakvom obrascu naravno traje godinama, ne dan dva. Stoga je ulazak u bolest jedini način da se oboljeli oslobodi ovakvih odnosa sa članovima svoje porodice.
Iz do sada kazanog, jasno je da su porodica i porodični odnosi prepoznati kao jedan od uzorka, ako ne i ključni faktor, u nastanku mentalne bolesti.
No, stvari moramo pogledati i iz drugačijeg ugla. Ako "uđemo u cipele" "zdravih" članova porodice, vidjećemo da oni nose značajan dio tereta mentalne bolesti. Ova činjenica je relativno kasno primjećena - tek 70-tih godina XX vijeka, kada je zbog deinstitucionalizacije - ukidanja bolnica azilarnog tipa, i skraćivanja vremena hospitalizacije (sve se desilo zbog cijene koštanja brige o oboljelom), porodica morala da preuzme brigu o oboljelom članu. Briga o oboljelom se u literaturi naziva porodični teret i uključuje svakodnevne probleme, teškoće i neprijatnosti koje život sa hronično mentalno oboljelom osobom nosi sa sobom. Teret je: 1. objektivan i 2. subjektivan. Šta podrazumijevamo pod objektivnim teretom? To su materijalna izdvajanja i ekonomske poteškoće nastale zbog brige o oboljelom, koja se tokom vremena povećava. U objektivni teret spada i nadgledanje ponašanja oboljelog, kontrola uzimanja terapije i podmirivanje drugih potreba. Subjektivni teret se odnosi na emocionalni i psihološki uticaj koji bolest ima na članove porodice. Članovi porodice oboljelih se susreću sa nizom strahova npr. od pogoršanja bolesti, oboljeli nekad prijeti suicidom, mogu se plašiti izliva njegovog agresivnog ponašanja, ali i strahovati oko toga ko će u budućnosti brinuti o oboljelom. U sredini u kojoj žive po pravilu su i članovi porodice oboljelog stigmatizovani, za njih nema mnogo razumijevanja, a sistemska podrška izostaje. Osim toga, zbog bolesti člana porodice veoma često su prisiljeni da promjene svoje životne planove. Očekivano, najpogođenije brigom o mentalno oboljelom su majke i supruge. Briga o oboljelom ugrožava i psihičko zdravlje njegovatelja, pa se tako procjenjuje da oko 30% njih ima simptome depresije.
Pozivam da o porodicama oboljelih razmislimo, imajući (i) ovu perspektivu na umu. Da više saznate o temi, i izgradite svoj stav konsultujte prezentacije naših koleginica i kolege. |
| | | | 11 April - 17 April Tema: Opasnost i duševna bolest
Da li su mentalno oboljele osobe opasne? Ili drugačije kazano: da li osoba koja je mentalno oboljela može da izvrši pod uticajem svog ludila kakav zločin?
Ovo pitanje je očigledno mučilo ljude od prvih dana civilizacije. Tako su nam prve podatke o tome da ludilo može biti opasno ostavili drevni narodi. Znamo za ljutitog Aresa, Medeju koj je lišila života svoju djecu. Rimljani upotrebljavaju pojam furor kako bi opisali nekontrolisano nasilje i bijes "manijaka". Ove ljude nisu kažnjavali, jer su već tada prihvatili da oni ne mogu upravljati svojim postupcima. Da ljude koji pod impulsima bolesti učine kakvo zlodjelo ne treba kažnjavati jer oni nemaju slobodu volje, ideja je koju je zdušno zagovorao naš znanac Čezare Lombrozo. Budući da su neuračunljivi, ne mogu biti sankcionisani. Danas se ljudima koji izvrše neko djelo u stanju neuračunljivosti izriču mjere bjezbjednosti obaveznog liječenja (i najčešće čuvanja) u psihijatrijskoj ustanovi (forenzičkoj bolnici). Na taj način je ovo pitanje riješeno i u domaćem zakonodavstvu.
Pitanje koje je mučilo prve "doktore za lude" je: da li je svaki oblik ludila opasan, ili samo neki njegovi tipovi. Pinel, kojeg uzimamo za osnivača psihijatrije, je smatrao da opasnost ne prijeti od svih, već samo od nekih oblika ludila npr. melanholije ili oštećenja intelekta. Krajinski je bio u tom pogledu isključiv: svi oblici ludila mogu biti opasni: paranoja, epilepsija, alkoholizam, intelektualna ometenost.Svoj stav je objašnjavao ovako: svi oni imaju kompleks abnormalnih ideja, opasne nagone, osjećaju mržnju i strah, pod čijim uticajem mogu izvrštiti najsvirepije zločine.
Evo jednog primjera koji nam je ostavio Mayo( 1854). Ovaj "doktor za lude" opisuje slučaj kapetana Johnsona koji je popio ogromnu količnu alkohola i u takvom stanju svoje moranare pobio sabljom. Na suđenju se nije sjećao šta se desilo - od tog furizonog čovjeka nije ostalo ništa.
Podjednako je ilustrativan slučaj koji opisuje Clarke iz Rockwood azila za kriminalce. On govori o slučaju Wiliama B. koji je obolio od moralne manije (danas bismo rekli da ima poremećaj ličnosti). Dotični je već u ranom djetinjstvu ispoljavao znake neobičnog ponašanja: ubijao je ptice, mučio životnje, a u azilu se našao nakon silovanja jedne djevojčice. Čim su ga oslobodili - zbog dobrog ponašanja, ukrao je konja, osakatio ga, pa se ponovo obreo u azilu. Tamo je mučio stare i nemoćne pacijente: zabadao im je oštre predmete u meso. Kada je uhapšen, nakon što je konačno pobjegao iz azila, odveden je u zatvor. "Apsandžije" nisu mogle da vjeruju da je riječ o tako opasnom čovjeku jer je bio inteligentan i načitan.
Naravno, već prvi psihijatri su nastojali da dođu do što egzaktnijih podataka, kako bi odgovorili na gore postavljeno pitanje. U početku su opisivali slučajeve iz svoje kliničke prakse, da bi docnije zbog potrebe za egzaktnijim dokazima, prešli na statističke studije i epidemiološka istraživanja.
Šta nam govori statistika: da li su mentalno oboljela lica istovremeno i opasna?
Evo šta kažu nalazi: jedno od prvih epidemioloških istraživanja s početka XX vijeka je pokazalo da je broj opasnih među mentalno oboljelima u Prusiji, Badenu, Holandiji i Švajcarskoj izuzetno nizak: na 50 000 stanovnika dolazi jedan "opasni". Rixen u svom istraživanju iz 1921. tvrdi da je taj broj dvostruki veći.
Jedan broj savremenih autora tvrdi da je broj tzv. forenzičkih pacijenata relativno stabilan i da iznosi 1%, dok Salize i Dresing na osnovu istraživanja u zemljama EU tvrde da se stopa opasnih kreće između 2 (u Grčkoj) i 21.7 (u Njemačkoj). Ovaj nalaz ćemo bolje razumijeti ako uzmemo o obzir i neke društvene faktore, kakvi su na primjer materijalna izdvajanja za krevete u forenzičkim bolnicama. Tamo gdje postoji veći broj kreveta, viša je i stopa forenzičkih pacijenata!
Na osnovu iznesenih nalaza dakle ne možemo zaključiti mnogo o vezi mentalna bolest - opasnost.
Nešto empirijski utemeljenijih podataka imamo kada je riječ o sociodemografskim obilježjima oboljelih i o "dijagnozama". Pokazalo se da su muškarci značajno zastupljenji među forenzičkim pacijentima nego žene, da su one češće u braku, a za jedni i za druge važi nalaz da su najčešće nezaposleni i nisko obrazovani.
Kako stvari stoje kad je riječ o dijagnozama?
Gotovo bez izuzetka nalazi studija pokazuju da su među forenzičkim pacijentima najbrojniji oboljeli od psihoza. U 60-70% slučajeva riječ je o ljudima koji boluju od shizofrenije.
Šta znamo o ovoj bolesti? Evo nekoliko informacija koje će vam biti korisne.
Na godišnjem nivou se pojavi oko 2 miliona novih slučajeva shizofrenije. Procjena je da od ove bolesti boluje oko 1% svjetske populacije. Bolest se javlja tek nešto češće kod muškaraca nego kod žena. Kod žena počinje 3-4 godine kasnije - odatle te neznatne razlike. Polovina oboljelih se razboli oko 25 godine, a smatra se da u populaciji staroj između 15-44 godine shizofrenija predstavlja jedan od 10 razloga invaliditeta.
Par riječi o kliničkoj slici. Smatra se da postoje tri glavna obilježja bolesti - kliničke slike. To su:
1. tzv. pozitivni sindrom - halucinacije i sumanute ideje (npr. bolesnik smatra da ga neko prati, posmatra, da npr. vanzemaljci na njega vrše uticaj i kontrolišu ga, neka osoba ili viša sila mu čita misli, ili npr. primećuje u okolini poruke i znake koje su njemu/njoj namjenjene i koje samo on/a umije rastumačiti);
2. dezorganizacija - poremećaj mišljenja i govora (govor je siromašan, oskudnog sadržaja, odgovori nisu direktni niti vezani za samo pitanje, postoji blok misli), ponašanja (npr. u sferi motorike može doći do tzv. katatonog stupora ili potpune ukočenosti, stereotipnog ponavljanja određenih pokreta, potpune poslušnosti - izvršava sve što se od njega/nje traži ili negativističnosti - odbija sve, ne vode računa o higijeni, oblačenju, mogu biti skloni svađama ili seksualnom ponašanju koje nije prihvatljivo za sredinu) i afekta (npr. smiju se na tužne vijesti, kikoću bez vidljivog povoda...);
3. negativni sindrom (osjećanje emocionalne praznine, gubitak volje pa nemaju inicijativu niti mogu da izvršavaju uobičajene zadatke, povlače se iz svakodnevnih aktivnost, što okolina tumači kao lijenost).
Smatra se da je prognoza lošija ukoliko su prevalentni negativni sindormi.
Postoji i nekoliko kliničkih oblika shizofrenije, a par riječi o tome sljedeće nedelje.
|
| | | | 18 April - 24 April
FILM "Treptači svemira"
Govori o ljudima - rezidentima Specijalne zatvorske bolnice u Beogradu, koji su u stanju neuračunljivosti izvršili protivprava djela (podsjećam: nije riječ o krivičnim djelima, jer ovi ljudi zbog stanja u kojem su se nalazili u trenuktu izvršena djela ne mogu krivično odgovarati).
Vidjećete koje strategije preživljavanja koriste, kako provode vrijeme u ovoj ustanovi...
***
Prošlog puta smo pominjali da većina pacijenata forenzičkih bolnica (a SZB spada upravo u tu kategoriju), jesu ljudi oboljeli od psihoza. Među njima opet prednjače ljudi oboljeli od shizofrenije, najčešće one paranoidne. U uvodu u prošlonedeljnu lekciju našli ste podatke o tome da bolest prati poremećaj većine psihičkih funkcija (mišljenja, afektiviteta, opažanja, volje, nagona, svijesti).Dolazi i do oslabljene kontrole impulsa, i naravno teškoća u testiranju realnosti.
Evo primjera: jedan oboljeli primjećuje više od pola godine da okolina nije više onakva kakva je bila, da su neke druge osobe, neprijatelji zauzeli tijela i mozgove njegovog oca i brata i da on ne smije imati povjerenja u njih.
Pokušaj suicida je relativno učestao:od 10-15% oboljelih pokuša da se ubije, najčešće nakon sticanja uvida u to da su oboljeli i ulaska u depresiju zbog tog saznanja. Naravno, razlozi mogu biti i osjećanje emocionane praznine, često prisunte kod ove bolesti, ali i pokušaj da se spasu od nepodnošljivih sila i uticaja za koje vjeruju da na njih djeluju.
Npr. jedan oboljeli želi da se spasi od vanzemaljaca koji vrše eksperimente na njegovom tiju i sa njegovim mozgom.
Nije rijetko ni to da suicid pokušavaju jer im glasovi koje čuju tako kažu ("Ubij se, ubj se").
Intelektualne funkcije ne bi trebale propadati.
Par riječ o kliničkim oblicima shizofrenije.
To su:
1. Paranoidna shizofrenija: počinje obično u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim. Šta je karaketriše? Pa prisustvo sumanutih ideja, najčešće persekutivnog tipa (neko hoće da naudi njima ili njihovoj porodici. Npr. jedan oboljeli vjeruje da u njegovoj zgradi žive neprijatelji koji hoće da unište njegovu porodicu i da on mora da ih spasi. To naravno podrazumjeva "obračun sa neprijateljima"), uz česte halucinacije. S obzirom da je afektivno osiromašenje blaže, a da bolest nastupa kasnije, ovi ljudi imaju kakve-takve socijalne i porodične pozicije, te njihova je položaj u odnosu na ostale oboljele od shizofrenije, generalno gledno, nešto bolji. Za njih kažemo da imajuočuvanije kapacitete.
2. Hebefreno-dezorganizovana shizofrenija: počinje oko 20-te, najkasnije do 25. godine, a prepozanje se nepredviljivom, kažu: primitvnom i dezorganizovanom ponašanju i nepovezanom govoru - npr.oboljeli često priča sam sa sobom.Osim toga, prisutno je osamljivanje, zapuštanje higijene. Mimika i gestikulacija su neprimjerene situaciji i osjećanjima. Bolest je progresivna, a ishod nažalost loš. Razlog treba tražiti u ranoj pojavi oboljenja koje se "kači" na nezrelu strukturu ličnosti.
3. Katatona shizofrenija: danas sve rijeđi oblik oboljenja u razvijenim društvima. Prepoznaje se po psihomotornom sindromu.Šta to zapravo znači? To znači da oboljeli pate ili od katatone pomame - hieparktivnosti,ili od stupora - tjelesne zakočenosti, pa oboljeli može dane provesti u jednom položaju koji je krajnje neprirodan, a da se ne pomjeri. Nagle su promjene ponašanja, negativizam uglavnom prisutan, a dobra je stvar da je prognoza povoljna.
4. Rezidualna shizofrenija,u kojoj diminiraju negativni simptomi: npr.odsustvo neverbalne komunikacije, osiromašenje govora,izbjegavanje kontakata očima... Očekivan je pad ukupne funkcionalnosti.
5. Jednostavna ili simplex forma shizofrenije.Karakterišu je takođe negativni simptomi: afektivno osiromašenje, gubitak volje, povlačenje iz socjlanih relacija, pad interesovanja i profesionalne i socijalne funkcionalnosti, a da prethodno nema jasnih psihotičnih simptoma.
|
| | | | 25 April - 1 May
Tema: Bolesti zavisnosti - narkomanija
Bolesti zavisnosti smatra se, spadaju u grupu najčešćih oboljenja u savremenom svijetu. Mi se ovog puta posebnije bavimo zavisnošću od droga.
Šta je droga? Postoji velik broj definicija. Među njima ističem ovu: droga bi bila svaka ona prirodna ili sintetička supstanca koja unijeta u organizam utiče na njegove funkcije. Droge imaju sposobnost da mijenjaju psihičke funkcije konzumenta i da utiču na njegovo ponašanje. Kontinuirana i repetitivna upotreba droga može dovesti do psihičke - zavisnost od osjećaja koji izaziva supstanca i fizičke (fiziološka) zavisnosti. Zloupotreba, a zavisnost posebno, uzorkuje ozbiljne zdravstvene (ugroženo je i somatsko i mentalno zdravlje), porodične i socijalne posljedice.
Čovjek se sa drogom prvi put susreo u dalekoj prošlosti. Tada su droge korišćene isključivo u religijske i magijske svrhe - vjerovalo se da otvaraju put ka višim sferama i omogućavaju komunikaciju sa bogovima. Zavisnosti u to doba nije bilo jer je upotreba bila strogo kontrolisana - mogli su je koristiti odabrani, u posebnim prilikama. Sa problemom zavisnosti susrećemo se u XIX vijeku, a borba ili rat protiv droga postaje jedno od ključnih obilježja savremenog doba. Naime, smatra se da su (zlo)upotreba i zavisnost toliko raširene da ugrožavaju ne samo zdravlje ljudi već i nacionalnu bezbjednost. Ima li osnove za takvu zabrinutost?
Ako je suditi po World Drug Report-u koji redovno objavljuje epidemiološke podatke, ima. Procjena je da je u 2017. godini oko 271 milion ljudi ili 5.5% svjetske populacije stare 16-64 godine koristio droge u prethodnoj godini, kao i da 35 miliona ljudi boluje od zavisnosti. Broj onih koji koriste opijum i heroin se konstantno povećava, a među njima u najozbiljnijem zdravstvenom riziku je 11 miliona ljudi koji uzimaju heroin intravenozno.
Najčešće uzimana supstanca na globalnom nivou je pogađate - marihuana. Nju uzima oko 160 miliona ljudi.
Skrećem pažnju da navedeni brojevi predstavljaju procjene - pouzdanih podataka nemamo.
Kakva je situacija kod nas? O tome nam relativno jasnu sliku daju ESPAD studije (Evropsko istraživanje o upotrebi alkohola i drugih droga među mladima) - riječ je o krosnacionalnom epidemiološkom istraživanju koje je rađeno na uzorku srednjoškolaca u nekoliko talasa. Po nalazima ESPAD-a i kod nas se najčešće konzumira marihuana, no ipak rijeđe nego npr. u Švedskoj.
Dolazimo i do pitanja : zbog čega neka počne da uzima/razvije zavisnost od PAS? Brojne teorije daju odgovore npr. psihoanaliza, biološke terije, a neki smatraju da se u obzir mora uzeti sljedeći trijas: 1. genetska predisponiranost - hereditet, crte ličnosti, karakter, 2. faktori socijalne sredine i 3. adiktivni potencijal droge. Nas ipak posebno zanimaju sociološke teorije. Pionirski rad na tu temu je napisao Hauard Beker početkom 50-tih godina XX vijeka. On opisuje kako neko uči da uzima i uživa u efektima droga. Na pitanje kojim se Beker ne bavi - zbog čega mladi ljudi uzimaju droge, danas odgovaraju kritički orijentisani sociolozi. Odgovor traže u karakteristikama (postmodernog) konteksta u kojem živimo, a jedan od nama poznatih autora koji se ovom temom bavi je Jan Tejlor.
A kako znati da li je neko zavisan ili ne? Prema dijagnostičkim kriterijumima Svjetske zdravstvene organizacije dijagnozu bolesti zavisnosti je moguće postaviti ukoliko su prisutna najmanje tri od pobrojanih obilježja:
1. jaka potreba ili osjećaj prinude da se uzme supstanca;
2. otežana kontrola nad uzimanjem - kažemo da je teško "stati";
3. fiziološki prisutna apstinencijalna kriza kada se sa upotrebom prestane ili se ona smanji;
4. rast tolerancije - tokom vremena, da bi se postigli željeni efekti neophodno je unijeti veću količinu droge;
5. zanemarivanje svih aktivnosti osim onih koje su usmjerene na nabavku i upotrebu supstance;
6. nastavljanje sa uzimanjem supstanci čak i onda kada je jasno da su nastupile posljedice po zdravlje, porodične i socijalne odnose.
|
| | | | 2 May - 8 May Tema: Alkoholizam
Alkohol je ljudima poznat od davnina. Pivo i vino se pominju u Hamurabijevom zakoniku 2000. g. p. n. ere. Tokom srednjeg vijeka alkohol je smatran hranom, a sve do 15. stoljeća je konzumiran isključivo u kući. Od 15. stoljeća počinje da se toči u za to specijalizovanih "institucijama" - kafanama. Dug vremenski period npr. od 17. pa sve do 19. stoljeća smatralo se da je zdrav. Međutim, kako se u 19. vijeku prešlo na masovnu- industrijsku proizvodnju alkohola koji je postao jeftin, društveni odnos prema ovoj supstanci je promjenjen. Naime, kada je postao dostupan siromašnim od kapitalista eksploatisanim slojevima koji su ga upotrebljavali u velikim količinama, prepoznat je njegov kriminogeni potencijal - dovođen je u vezu sa različitim zločnima. Osim toga, smatralo se da su oni koji ga konzumiraju ljudi slabe volje. Alkoholizam je dakle bio neka vrsta bolesti morala koja pogađa one najsiromašnije. To je dalje značilo da je ove slojeve bilo potrebno i opravdano staviti pod kontrolu društva. Da bi se iskorijenila - slično će se postupati i sa marihuanom početkom XX vijeka, na primjer, u SAD-u je počev od 19. vijeka preduziman niz mjera protiv upotrebe alkohola. Konačno, to će rezultirati i uvođenjem prohibicije 1920. godine. Znamo: ove mjere nisu dale (dobre) rezultate.
Kako stvari stoje danas? Da li je (zlo)upotreba i zavisnost od alkohola značajan globalni problem?
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije u svijetu alkohol konzumira dvije milijardi ljudi, a 76.3 miliona je od alkohola zavisno. U zemljama EU jedan stanovnik godišnje u prosjeku popije 11 litara alkohola, a smatra se da je 23 miliona zavisno od ove PAS.
Istraživanje iz 2006. godine pokazalo da 1/3 stanovnika Srbije konzumirala alkohol mjesec dana prije istraživanja, da ga 3.4% uzima svakodnevno, a da je ono 3.9% ispitanika prisutna bolest zavisnosti.
Smatra se da alkohol uzorkuje 1.8 miliona smrtnih ishoda. Mortalitet mladih ljudi (do 25 godina) je u 10-20% slučajeva uslovljen upotrebom alkohola.
Treba znati i to da alkohol(izam) izaziva oko 60 različitih (somatskih i psihičkih) oboljenja, da alkoholizam prije razvijaju i brže oboljevaju žene nego muškarci, kao i da zavisnost dovodi do promjena ličnosti. Među ovim promjenema naročito je upadljiv tzv. egoizam zavisnika tj. kod njega nalazimo da primat nad svim zadacima, obavezama i životnim radostima ima potreba za uzimanjem alkohola.
Ipak, svako uzimanje alkohola ne dovodi do zloupotrebe niti do razvoja zavisnosti. Riječ je o tome da se alkohol može uzimati i u umjerenim količinama: npr. to bi bilo jedno standradno piće dnevno za žene i dva za muškarce. Ukoliko muškarac uzima više od 14 standardnih jednica alkohola u toku jedne nedelje, odnosno više od 4 pića u jednoj prilici (za žene razmjere drugačije: sedam standardnih jedinica pića u toku jedne nedelje, odnosno dve standardne jedinice u jednoj prilici), onda govorimo o rizičnom pijenju.
Šta su to standardne jedinice alkohola? Ova mjera se razlikuje od društva do društva. Npr. U Kanadi jednu standardnu jedinicu čini piće u kom ima 3,6 grama alkohola, u Japanu to je 19.75 grama, a Svjetska zdravstvena organizacija je opredijelila da je to količina od 10 grama.
Osim upotrebe i rizične upotrebe, postoji i štetno pijenje. To bi bilo ono kod kojega su već vidljive posljedice uzimanja alkohola na ličnom - zdravstvenom, porodičnom i profesionalnom planu. Zavisnost je do krajnosti dovedeno rizično pijenje i nju prepoznajemo ukoliko postoji: 1. žudnja za alkoholom; 2. odsustvo kontrole - kad jednom počnete konzumirati, ne možete stati; 3. apstinencijski sindrom; 4. pad tolerancije - potrebno vam je manje da biste se napili; 5. zanemarivanje ranijih zadovoljstava; 6. nastavljanje uzimanja i pored posljedica po zdravlje, porodične odnose i profesionalni status. Zavisnost je u slučaju alkoholizma i psihička i fizička!
Do sada je već jasno da (zlo)upotreba i zavisnost od alkohola ostavlja značajne posljedice na ličnom, porodičnom i društvenom planu. Zadržimo se na porodicama. Neki autori smatraju da postoji alkoholičarska porodica. Riječ je o porodičnom sistemu u kojem postoje takve relacije koje omogućavaju da se alkoholizam razvija. U ovim porodicama posebno je težak položaj djece za koje znamo da mogu da preuzumu tipične uloge, npr. porodične maskote, bijelog viteza ili crne ovce. Osim toga, smatra se da su i oni u visokom riziku od razvoja bolesti zavisnosti (model učenja i transgeneracijske transmisije).
Najadekvatnije rezultate u liječenju alkoholizma daje sistemska porodična terapija, čiji je osnovni postulat da u nastanku bolesti učestvuje čitava porodice. |
| | | | 9 May - 15 MayTema: Samoubistvo
Pod pojmom samoubistva podrazumijevamo svaki onaj čin kojeg neka osoba čini sa namjerom da sebe oduzme život. Ukoliko nema svjesne namjere, onda o samoubistvu ne možemo govoriti.
Još par terminoloških razjašnjenja. Da bismo shvatili šta sve suicidu prehodi, i šta sve čini ovaj fenomen, treba razlikovati: 1. suicidne ideje. To bi npr. bile misli o tome da je život bezvrijedan, i mi sami, naravno. Osim toga, prisutna je beznadežnost - osjećanje da ne možemo izaći na kraj sa životnom situacijom u kojoj smo se našli; 2. suicidne želje - samoubistvo se vidi kao jedini mogući način da se prekine lična patnja; a potom se prave 3. suicidni planovi - osoba razmišlja o tome kako da realizuje odluku da sebi oduzme život. Npr. ako je odlučila da to učini pomoću tableta, onda pravi plan kako da do količine koja je potrebna za izvršenje, dođe. Zatim slijedi 4. pokušaj suicida - samo ime kaže, samoubistvo je pokušano, ali ne izvršeno. Pokušaju suicida ćemo se kasnije vratiti, a sada molim da obratite pažnju da osim suicida i suicidalnosti postoje i tzv. parasuicidalna ponašanja kakvo je samopovrijeđivanje. Samopovrijeđivanje nije suicid niti njegov pokušaj - osoba koja se namjerno siječe žiletom, ili pali pikavcem svoju kožu nema namjeru da se ubije. Ipak, osobe koje se samopovrijeđuju - čak tri puta češće to čine žene, potom zavisnici i oni sa poremećajem ličnosti, su u višem riziku od samoubistva.
Šta nam govori jezik brojki?
Globalno gledano, na dnevnom nivou ubije se oko 2.000 ljudi, godišnje 800.000, a u literaturi možemo naći i sljedeće: veća je vjerovatnoća da stradamo od sopstvene, nego od tuđe ruke. Osim toga, moramo znati da stopa samoubistva - statistička mjera koja se izračunava tako što se u omjer stave broj izvršenih suicida tokom jedne godine na 100.000 stanovnika, varira od zemlje do zemlje, pa čak i od grada do grada u jednoj zemlji. Ona može biti: veoma niska (do 4.9), niska (5-9.9), srednja (10-14.9), visoka (15-19.5) i vrlo visoka (preko 20). Sjećate se sigurno - ovom temom se bavio i naš E. Dirkem!
Vratimo se sada brojkama.
U Srbiji (bez KiM) je 2005. godine po podacima Republičkog zavoda za statistiku bilo 1.442 samoubistva, a stopa je iznosila 19. To svakako ukazuje na trend porasta broja samoubistava u našoj zemlji: prije pola vijeka, stopa je bila 12, a prije 25 godina 15. I dalje važi da je stopa suicida više u sjevernim krajevima zemlje (Subotica se smatra gradom samoubica), nego u onim južnim. Inače, po broju samoubistva u Evropi, Srbija se nalazi na 13 mjestu, iza npr. Finske, Belgije, Rusije, Mađarske, Letionije... Evo još jednog podatka: Grčka i Albanija su zemlje sa vrlo niskom stopom suicida (oko 3.5).
Znamo i to da samoubistva češće izvršavaju muškarci (osim u Kini!), a da ga češće pokušavaju žene. Osim toga, one suicid pokušavaju da izvrše na manje "krvav način", dakle rijeđe vatrenim oružje, češće tabletama ili trovanjem gasom, npr. Suicid je očekivaniji kao životni ishod među ljudima koji pripadaju starijem životnom dobu, posebno među udovcima - i o tome nam govori Dirkem, a što se mladih tiče, na 50 pokušaja suicida dolazi jedan realizovani. U slučaju mladih ljudi (između 15 i 35 godina) suicid je treći po učestalosti razlog smrtnosti. Nažalost, broj mladih koji pokušavaju i izvršavaju suicid je u stalnom porastu, uključujući i našu zemlji. Osim toga, suicidi djece (mlađih od 15 godina) su ranije bili izuzetak - to je bilo skoro nezamislivo, dok danas možemo uočiti trend rasta. Smatra se da suicid češće izvršavaju osobe sa nižim obrazovanjem, potom oni ljudi koji pate od depresije (15% njih izvši suicid), bolesti zavisnosti (20% oduzme sebi život), shizofrenije (5-10% oboljelih) i graničnog poremećaja ličnosti (takođe od 5-10%), koji su ozbiljno somatski bolesni (onološki pacijenti, oboljeli od AIDSa). Takođe, pronađeno je da postoje i tzv. rizična zanimanja - ljudi koji se bave ovim profesijama su u višem riziku od, i češće izvršavaju sucid. Koja zanimanja su rizična? To su: hirurzi, psihijatri, stomatolozi, veterinari, ali i - sociolozi. Takođe, treba znati da u visoko rizičnu grupu spadaju i nezaposleni.
Sada slijedi nekoliko podataka o istorijatu ovog fenomena i društvenom tretmanu samoubica.
Valja znati da je suicid pojava koju susrećemo od najranije ljudske istorije. Od tog vremena, pa do danas samoubistvo nije društveno prihvatljiv čin (osim u slučaju eutanazije, koja u pravnom smislu definisana kao ubistvo iz samilosti). Tako onaj ko bi se drznuo da sebi oduzme život, rizikovao je da u nepovoljan položaj stavi i svoju porodicu. Npr. u staroj Grčkoj nije se sa odobravanjem gledalo na ovaj čin, osim ako nije bio izraz patriotizma ili način da se prekrate muke zbog kakve teške bolesti. U starom Rimu, samoubistvo (osim onog koje bismo mogli nazvati altruističkim) je bilo strogo zabranjeno. Samoubica je zakopavan ispod prometnog puta da se ne bi slučajno ustao i uznemiravao druge, a njegovoj porodici je oduzimana imovina. U srednjovijekovnoj Evropi suicid je smatran dijelom nečastivog. Dići ruku na sebe značilo je dići ruku na Boga! Nadalje, onaj koji bi se ubio, svoju porodicu bi osudio na svaku propast. Porodica bi bila ne samo socijalno izopštena, već bi im bila oduzeta sva njihova materijalna dobra. Ne treba ni podsjećati - samoubica nije sahranjivan po hrišćanskom običaju, već mimo groblja. Ako je suditi po crkvenim hronikama iz srednjeg vijeka (drugih podataka i nemamo), broj samoubistava je bio veoma mali. Zbog čega je to tako, možemo hipotezirati. Očekivano je da porodica, u slučaju da se neko od njenih članova samoubio, pokuša da to sakrije. Minoa iznosi i smjelu tezu da je odijum kralja i crkve bio usmjeren na suicidante kako bi se ostali, koji su o samoubistvu razmišljali kao o načinu da prekrate težak život, spriječili da preduzmu takav čin, jer je valjalo sačuvati vojnike za ratne pohode.
U Engleskoj je samoubistvo - uzgred budi rečeno, Englezi su skovali i termin suicid, bilo krivično djelo sve do 1961. Inače, ova je zemlja dobila epitet zemlje samoubica već u XVII vijeku. Zbog čega? Zahvaljujući statistici koja je bilježila ovu pojavu, pa je izgledalo kao da je zavladala epidemija samoubistva. Objašnjenje ovog fenomena je - sigurno znate, traženo u geografskim i klimatskim obilježjima Engleske.
Kakva je situacija danas? Imamo li razumijevanja za čin samouništenja? I šta činimo kao pojedinci i društvo da smanjimo rizik od suicida? |
| | | | 16 May - 22 MayTema: Sociološka analiza psiho i socioterapije
Šta je psihoterapija? Zbog čega se broj njenih modaliteta konstatno povećava i zašto je danas postaje sve popularnija tzv. duhovna psihoterapija? Koliko je ona efikasna i možemo li to zaista utvrditi? Da li je psihoterapija od vrijednosnih sudova očišćena, da li se njen razvoj može posmatrati mimo šireg društvenog, ekonomskog i političkog miljea?
Sve su ovo relevantna pitanja kojima su sociolozi među prvima pozvani da se bave.
Na početku – malo istorije! Kada govorimo o psihoterapiji, njen nastanak obično smještano u XIX vijek i vezujemo za Frojdovu psihoanalizu. Međutim, valja znati da je ono što danas zovemo psihoterapijom, i što bi se zapravo moglo definisati kao način liječenja psihičkih problema, postojalo još i u antičkoj Grčkoj. Prvi (poznati) psihoterapeut je bio iscjelitelj Melampus. Kako su stari Grci liječili ljude? Pa, onako kako su nalagala tadašnja medicinska saznanja i vjerovanja. Podsjećam – u srednjem vijeku terapija je uključivala neizostavnu torturu oboljelih, a tek je novi vijek – prvi je „nogu povukao“ Pinel, toga se sjećamo, zar ne?, u odnos između „doktora za lude“ (prvog psihijatra) i oboljelog, uveo i razgovor. Docnije će u azilima biti korišćen i moralni tretman – to je ono što danas nazivamo socioterapijom. Šta je moralni tretman uključivao? Šetnju, rad, učenje, igru – pjevanje, plesanje! Zapravo: sve ono što i današnja socioterapija!
Šta se zatim desilo? Dogodio se Sigmund Frojd. On je važan stoga što je od njega započeo razvoj naučne psihoterapije. Ključni elementi svih psihičkih problema po Frojdu su: nesvjesno i intrapsihički konflikti, a cilj psihoanalize je da se pomogne pacijentu da stekne uvid, prevaziđe zastoj, sazri i psihički se razvije. Na tom putu njemu su trebale pomoći sljedeće tehnike: slobodne asocijacije, analiza snova, analiza omaški, analiza simboličkog značenja simptoma poremećaja, intrepretacija, da navedemo neke.
Dodajem i ovo: za nesvjesno, za ulogu emocija u ljudskom životu, pa čak i za različite tipove ličnosti znali su i stari Grci!
U prvoj fazi naučnog razvoja psihoterapije, psihoanaliza je suvereno vladala. Međutim, uskoro se pojavio bihejviorizam, pa se između ova dva modaliteta razvija ozbiljan rivalitet. Svaki od njih je nastojao da istakne međusobne nepremostive razlike i naravno – neupitnu efikasnost. No, 50-tih godina XX vijeka javljaju se i drugi pravci. Sada se počinje insistirati na sličnostima – dolazi do približavanja, prevođenja omiljenih paradigmi iz drugih pravaca u sopstveni, bez velikih debata. To je vrijeme u kojem se pomaljaju humanističke psihoterapije – riječ je o pravcima koji sa optimizmom gledaju na pojedinca, a njihov je cilj da pomognu klijentu da ostvari sve svoje potencijale. Sedamdesete godine XX vijeka su dovele do integracije različitih modaliteta, a ovaj proces obilježava i savremenu psihoterapiju.
Šta to znači? To znači da danas postoji izuzetno velik broj pravaca: npr. Berger veli ih ima oko 450, pa čak i više, da među njima nema suštinskih razlika ni u pogledu osnovnih teorijskih postavki, niti po pitanju tehnika. Na djelu je eklekticizam! Osim toga, danas se u modernu naučnu psihoterapiju počinju inkorporirati i tradicionalni načini iscjeljenja. Čini se da duhovna dimenzija postaje sve važniji element „rada na sebi“, pa tako danas imamo trenere za život, i sve one koji pomažu da se uspješnije savladaju problemi življenja. Zbog čega su nam potrebni? Erenrajhova nudi zanimljiv odgovor na ovo pitanje. Ona tvrdi da je stanovnicima SAD imputirana potreba da se osjećaju srećno i da pozitivno razmišljaju. Imperativ je da se lično razvijaju i koriste vrijeme na konstruktivan način. No, ako se ne osjećate srećno, ako ne razmišljate pozitivno, sa vama nešto nije u redu. Od pozitivnog stava nema boljeg lijeka za sve lične gubitke, a ako se ne možete izdići iznad lične negativnosti, treba da se osjetite krivim i/ili da zakažete konsultaciju sa psihoterapeutom!
Da psihoterapija je igra važnu ulogu u životima savremenih ljudi govore nam sljedeće brojke. Nalazi istraživanja koje je objavljeno u Psychology Today 2004. godine pokazuje da je 30 miliona Amerikanaca, što je otprilike 14.3% ukupne populacije, koristilo usluge psihoterapeuta u dve godine koje su prethodile istraživanju. American Psychological Association procjenjuje da je početkom XXI vijeka u SAD radilo između 200,000 250,000 psihoetrapeuta zajedno sa 100,000 profesionalnih savjetnika i 50,000 bračnih i porodičnih terapeuta. Psihijatra je u isto vrijeme bilo daleko manje: oko 41, 000. U Britaniji National Health Service je 2008. godine inicirao da se usluge psihoterapeuta finansiraju od strane države. Ključni argument na koji su se pozvali je bio: korišćenjem usluge savjetovanja i psihoterapije svaki bi Britanac postao produktivniji pa bi i država bila na dobitku.
Kakva je situacija u Srbiji: koliko ima psihoterapeuta, koliko modaliteta, ko pruža usluge edukacije, koliko ljudi koristi usluge psihoterapeuta..., ne znamo.
Budućnost psihoterapije? Osim što raste broj modaliteta i terapeuta koji dolaze iz nemedicinskih profesija, među psihoterapeutima sve su brojnije žene kao pružaoci usluga. To dalje znači da je izvjesno da će opadati i profesionalni status i zarada. No, psihoterapija će nam i dalje biti potrebna. |
| | | | 23 May - 29 MayTema: Zbog čega je za sociologa važna SMP?
|
| |
| Skip Latest News
8 Jun, 10:28 Milana Ljubičić Bodovi - predispitne obaveze more... 19 May, 12:21 Milana Ljubičić Spisak literature za polaganje ispita iz SMP more...7 May, 10:39 Milana Ljubičić Spisak tema i literatura, po imenima studenata more...
There are no upcoming events Activity since Wednesday, 7 May 2025, 09:45 AM
Nothing new since your last login |
