Drugarstva dece su ključna tema jer upravo kroz te odnose deca ne funkcionišu samo kao „budući odrasli“, već kao aktivni društveni akteri koji već sada stvaraju, pregovaraju i menjaju društvene odnose i identitete. Kroz prijateljstva se oblikuje identitet. Deca uče ko su oni u odnosu na druge. Deca često pitaju pitanje ,,da li si mi drug“ odnosno u prevodu da li za njega ima mesta u grupi. Istovremeno, kroz svakodnevne interakcije deca uče društvena pravila, norme i načine ponašanja. Drugarstvo nije samo emocionalni odnos, već i društvena praksa. Deca kroz ta iskustva razvijaju socijalne veštine i uče kako da započnu, održavaju i prekidaju odnose. Takođe, ta prijateljstva nisu statična, već su često promenljiva i kratkotrajna, naročito kod mlađe dece. Za razliku od odraslih, deca ne pridaju veliki značaj trajnosti odnosa, već njihovoj trenutnoj funkciji i kontekstu. Njihovo poimanje drugarstva često je usmereno na to da li imaju drugove, a ne nužno na kvalitet odnosa. Kod mlađe dece drugarstvo može imati instrumentalni karakter, zasnovan na razmeni i zajedničkoj aktivnosti. Tek sa uzrastom razvijaju se složeniji emocionalni odnosi, poput poverenja i bliskosti. Odrasli, međutim, često posmatraju dečija prijateljstva kroz sopstvene standarde stabilnosti i dubine, što može dovesti do pogrešnih tumačenja. Takođe, značenja drugarstva kod dece zavise od konkretnog društvenog konteksta, a ne samo od uzrasta. Upravo zato sociologija detinjstva naglašava da su deca aktivni društveni akteri koji kroz drugarstva oblikuju sopstvenu socijalnu stvarnost.