Dečije iskustvo imanja druga i bivanja drugom je ključno za njihovo sticanje društvenog identiteta i Jastva. Osim toga, iskustvo drugarstva je najvažnije za nastajanje osećaja pripadnosti. Za onu decu koja imaju probleme u sklapanju drugarstva postoji opasnost da postanu društveno marginalizovana pri svakodnevnom druženju u školskom dvorištu i učionici. S druge strane, deca koja su previše druželjubiva, ili za koju se misli da su na neki način značajno različita, mogu veoma lako da ostanu bez drugova. Činjenica da sama deca spremno priznaju važnost drugarstva kao društvenog odnosa se ogleda u lakoći sa kojom počinju rano da upotrebljavaju terminologiju drugarskih odnosa. Dečija prijateljstva su krhka sa čestim bučnim svađama. Zbog toga su odraslima njihove nesuglasice dosadne zato što im nije jasno kako, ako su ti odnosi stvarno prijateljstvo, ne mogu da prevaziđu razlike u uverenjima i promene raspoloženja. Pozivajući se na kulturni ideal pravog prijateljstva odrasli ne shvataju ozbiljno prekid dečijih drugarskih odnosa, prelazeći preko suza, znajući da će se sledećeg dana taj odnos najverovatniji obnoviti. U isto vreme, što je donekle paradoksalno, upravo ta nepostojanost dečijih drugarstava izaziva strahove vezane za sreću i dobrobit dece u svetu odraslih.