Porodične tranzicije u okviru tranzicije u odraslost mladih u Srbiji odlikuju se visoko standardizovanim putanjama, u kojima je samostalno domaćinstvo sinhronizovano sa sklapanjem braka, koje nakon godinu dana prati dobijanje deteta. Drugim rečima, još uvek je prisutno normativno izjednačavanje odseljenja i braka, kao i braka i rađanja. Kako Srbija pripada južnoevropskom modelu tranzicije, zakasnelost porodične tranzicije je vrlo prisutna, što Srbiju posebno odvaja od drugih evropskih zemalja. Ta zakasnelost oblikovala je faktorima finansijske i stambene zavisnosti od roditeljskog doma, uz izraženo prisustvo porodične međugeneracijske solidarnosti. Takav trend je naročito vidljiv u poređenju Srbije sa ostalim zemljama, posebno skandinavskim i zapadnoevropskim, dok se na nivou regiona ne uočavaju preterane razlike, osim u slučaju Slovenije u kojoj se život u vanbračnoj zajednici u većoj meri percipira kao alternativna opcija bračnom obliku partnerstva, što ukazuje na slabije prihvatanje familističkog heteronormativa bračne porodice u ovoj zemlji.