1. Tradicionalna građnska kultura srpskog društva glorifikovala je model majke „mučenice“. Ovaj model se transirmisao tokom vremena, ali je i dalje značajan. Kada je reč o nominalnim normativnim obrascima tranzicije u majčinstvo i ranog majčinstva može se napraviti podela na dve vrste: medicinski i naturalistički. Ovde se naročito ističe „povratak prirodi“ kako kroz „ekološko majčinstvo“ tako i kroz naglašavanje značaja materinskog instinkta, oslobađanja žene kroz majčinstvo i prenošenje iskustava starijih žena na mlade majke. U Srbiji pored ove vrste transmisije iskustava značajan je medicinski diskurs. On se dobrim delom odnosi na medikalizaciju trudnoće i porođaja. Novi diskurs naturalizacije majčinstva ima značajno dejstvo na naše društvo, a većim delom se fokusira na podsticanju dojenja dece. Ekstremni izraz ovaj diskurs dobija u pokret attachment parenting.
2. Prema mom mišljenju ključna obeležja praksi ranog roditeljstva jesu izvori podrške. Oni se većinom dele na tri vrste. Prvi izvor podrške su neformalne, najčešće ženske mreže. Drugi izvor podrške su supruzi odnosno partneri. Treća vrsta podrške je institucijalna. Kao najizraženija vrste pomoći izdvaja se pomoć drugih žena, a posebno se ceni i pomoć žena iz najbliže okoline. Najmanji značaj ima insitucionalna podrška, kojom dobar deo majki nije zadovoljan, što je verovatno i jedan od razloga što se okreću drugim ženama iz svoje okoline.