1. Postoje različiti diskursi: medicinski, naturalistički i laički (tradicionalni) koji definišu moralnost “dobrog majčinstva. U Srbiji je generalno prisutan snažan strah od dobijanja etikete “loše majke”, ovaj strah predstavlja glavnu prepreku u dobijanju individualizovanih i subjektivnih doživljaja majčinstva. Postoji nesaglasnost između optimistčnog tona u kom se priča o majčinstvu i negativnog, ali postoji treća strana koja negde gleda na to kao na prilagođavanje. Znači sa jedne strane postoje majke koje opisuju iskustvo kao nešto najlepše, sa druge postoje one koje gledaju na to kao korak na koji nisu bike spremne, koji je bio traumatičan i sa kojim su se teško izborile (spominju se takođe problemi nakon porođaja). Takođe je primetno odsustvo očeva za koje se traži opravdanje. Ali takođe i odsustvo medicinske, savetodavne pomoći. Osnovni i najučestaliji obrazac podrške se zasniva na ženskim mrežama podrške i solidarnosti, to su pre svega obrasci intergeneracijske ženske solidarnosti. Kod nas je specifično da obrasci uključuju pored matrilinearnih (majka/sestra – ćerka) i patrlinearne (svekrva/zaova – snaja) odnose podrške i pomoći, upravo zbog velikog prisustva patrilokalnosti.
2. Ovo najviše zavisi od očekivanja i zadovoljstva podrškom. Majke koje su imale tradicionalno-modernu podršku svoje iskustvo opisuju kao pozitivno i priklanjaju se dominantnom normativu “dobre majke”. S druge strane, individualizovani narativi, doživljaj opisuju i kao pozitivan i kao negativan, u zavisnosti od nivoa obrazovanja.