Pitanje i preispitivanje roditeljstva nije samo tema za razmišljanje koja je u vezi sa odlukama mladih ljudi, već i odlukama celog društva. Kao što nam je već poznato, postoji više modela tranzicionih poredaka, a prema Valterovoj tipologiji, kod nas je prisutan subprotektivni, familistički, koji karakterišu upravo nepovoljni uslovi postajanjem roditeljem u Srbiji na sva tri posmatrana nivoa (makro, mezo i mikro). Iz ove perspektive i rezultata istraživanja možemo iznati neke od razloga koji se tiču rodnih i klasnih razlika koje su zapažene u ranom roditeljstvu.
Pored strukturalnih i institucionalnih ograničenja, koji ne pružaju mladima konkretne i poželjne politike podrške ranom roditeljstvu kod nas (u sferi fleksibilizacije školovanja i radniih aranžmana, stambenog pitanja, novčanih transfera, dostupnosti predškolskih i drugih sportsko-rekreativnih ustanova), mladi roditelji se susreću i sa snažnim uticajem kulturnog poretka koje je još uvek snažno determinisano patrijarhatom. To ima poseban uticaj na još uvek prisutnu diferencijaciju uloga u kućnim poslovima, i poslovima tj. praksama koji se tiču brige oko članova domaćinstva. S tim u vezi, majčinstvo se shvata kao normativno prihvaćena praksa, koja ima jasno utemeljene sisteme ponašanja koji se očekuju od žene, a koji su distinktivno različiti od praksi muškaraca/očeva. To je dodatno ispoljeno kod niživ klasnih slojeva društva, prvenstveno kod onih nižeobrazovanih, gde se žene odmah nakon završetka osnovnog ili srednjeg obrazovanja „ostvaruju u ulozi majke“ kako bi ispunile očekivanja društva. Za razliku od višeobrazovanijih slojeva (gde se onda ističu drugi problemi kao što je npr. odloženo rađanje) nižeobrazovaniji ne planiraju uglavnom da se vrate u sistem obrazovanja, odmah traže stalne ili povremene poslove (pretežno muškarci jer se smatraju hraniocem domaćinstva), i regenerišu već dovoljno čvrsto utemeljen obrazac formiranja biografije tokom tranzicije u roditeljstvo.