Pre svega treba istaći da se u Srbiji već dugo godina meri strmoglavi demografski pad, koji pokušava da reši Strategijom za podsticanje rađanja, dok druge probleme stavlja pod tepih razmatrajući ih kroz neintegrisane dokumente. Pored terminoloških problema, postoji i problem neobnavljanja Strategije, pa se tako uočavaju neke mere i preporuke koje su još uvek usmerene na 70-e godine porsšlog veka. Takođe ističe značaj ekonomskog podsticaja, ali ne daje sistemsko rešenje, ni za podsticanje rađanja ni za prpoblem demografskog pada. I pored određenih olakšica koje se ističu kao poželjne i neophodne, Strategija je još uvek usmerena na one najbogatije, na porodice gde su oba roditelja zaposlena, na one iz viših slojeva društa, pri čemu još uvek izostavlja marginalizovane slojeve.
S tim u vezi, politiku podrške ranom roditeljstvu bi trebalo usmeriti ka tome da se omoguće: veći novčani podrsticaju (pogotovo kada je reč o rađanju drugog i trećeg deteta), bolje usklađeno tržište rada i posla sa roditeljstvom (ovde se pre svega podrazumeva bolji položaj majki na tržištu rada, usklađivanje plata i bolovanja/slobodnih dana u odnosu na to da li je žena majka ili ne, reč je i o mogućnosti ravnomernijeg uzimanja porodiljskog odsustva itd.). adekvatna politika ove vrste podrške ne treba da se fokusira na novčana davanja porodicama sa decom, već prvobitni cilj treba da bude usmeren ka blagostanju dece. Nažalost kod nas postoji nedovoljna informisanost društva o mogućnostima koje postoje u ovom domenu.