Problem vezan za Strategiju podsticanja rađanja
Rađanje dece, kao pozitivna prirodna komponenta populacione dinamike,
neposredno utiče na revitalizaciju obima stanovništva i njegove starosne
strukture. Ono vrši ove dve važne demografske funkcije samo ako njegov nivo zadovoljava najmanje potrebe prostog obnavljanja stanovništva. Otuda se svaki nivo rađanja koji onemogućava revitalizaciju obima stanovništva i njegove starosne strukture označava kao nedovoljno rađanje, koje pre ili kasnije vodi u depopulaciju i prekomerno starenje.
Srbija se već dugo suočava sa činjenicom da gubi stvanovništvo. Sa jedne strane, stanovništvo odlazi iz zemlje jer je razočarano u uslove koje u zemlji dobijaju (nedostatak posla, obezvređivanje diplome, razočarenje u političke odluke itd.). Sa druge strane, stanovništvo stari, odnosno povećava se prosečna godina stanovništva u Srbiji jer veći broj ljudi umire nego što se rađa.Tokom devedesetih, mnoge izbeglice iz bivših jugoslovenskih republika postajale su rezidenti, a zatim i državljani naše zemlje, i tako neutralisali gubitke izazvane povećanom emigracijom naših sopstvenih državljana, pa delimično i negativni prirodni priraštaj. Početkom dvehiljaditih, došlo je do malog oporavka fertiliteta i usporavanja emigracije. Ovi mali pozitivni pomaci brzo su nestali – kohorte rođene posle 2006. godine ne dostižu ni 70.000, odnosno čine tek polovinu baby boom generacija rođenih pedesetih godina prošlog veka, kada je Srbija imala manje stanovnika nego danas. Istovremeno, emigracija se ubrzava, podstaknuta pre svega velikim i rastućim razlikama u platama i standardu javnih usluga između najpopularnijih destinacionih zemalja i Srbije. Uz ovakve trendove, projekcije napravljene pre deceniju ili pre nekoliko godina koje predviđaju pad stanovništva Srbije za otprilike jednu četvrtinu do polovine ovog veka izgledaju sasvim realistično, ako ne i optimistično. Dakle, činjenica je da je neophodno da država ponudi neki predlog kako bi se stanovništvo odlučilo ili da ostane u zemlji ili da rađa. Strategija za podsticanje rađanja je svakkao jedan od pokušaja za rešavanje ovog problema. Međutim, kakva god da je suština strategije, moje lično mišljenje je da državne intervencije predstavljaju samo privremeno rešenje, a ne trajno rešenje mnogo dubljih problema. Retko koja državna intervencija je suštinski uspela da razreši neki dubok društveni problem ili da trajno promeni navike i svest ljudi.
U našoj zemlji pojava odlaganja rađanja i dalje važan faktor
niskog fertiliteta.
Problemi sa Strategijom za podsticanjem rađanja:
Mada ističe značaj ekonomskih podsticaja, Strategija se ne bavi sistematskom analizom I predlozima za unapređenje našeg sistema porodičnih transfera. Strategija skoro uopšte ne prikazuje statistiku koja govori da su porodice sa decom više izložene siromaštvu, ne govori o tome da je siromaštvo dece najveće, niti savetuje šta uraditi po tom pitanju.Uopštenije, porodice sa decom, čak i kada su roditelji zaposleni, u nepovoljnijem su relativnom položaju u odnosu na položaj sličnih porodica u većini zemalja Evropske unije.
U Srbiji ne postoje poreske olakšice za izdržavana lica – osim za obveznike godišnjeg poreza na dohodak, tj. za najbogatijih 1-2% građana! Podrška zaposlenim roditeljima svodi se tako na uporedno relativno velikodušna pravila u pogledu dužine trajanja i visine naknada za porodiljsko odsustvo i odsustvo radi nege deteta, dok poreske olakšice kao drugi važan instrument koji unapređuje životni standard zaposlenih roditelja sa decom, koji ih prati tokom čitavog odrastanja deteta, potpuno izostaje.
Strategija podsticanja rađanja uopšte ne spominje katastrofalni položaj romskog stanovništva u Srbiji, posebno žena i dece, niti se zalaže za bilo kakvu afirmativnu akciju kojom bi se popravio položaj romskih porodica sa decom.
Strategija podsticanja rađanja tek simbolično pokušava da promeni finansijski okvir podrške porodicama sa decom, fokusirajući se pre svega na povećanje iznosa roditeljskog dodatka kao navodno jedine prave mere populacione politike. Međutim, to povećanje neće suštinski popraviti položaj porodica sa decom. Porodice donose najvažnije odluke, pa tako i odluku o rađanju, ali i o ostanku u zemlji, na osnovu velikog broja finansijskih i nefinansijskih signala i informacija. Tako dolazimo do zaključka da Strategija podsticanja rađanja predstavlja, na neobičan način, veoma neambiciozan dokument države koja se pomirila sa svojim demografskim opadanjem i ni sama ne veruje da je moguće nešto ozbiljnije uraditi da se to opadanje zaustavi.
Šta Srbija može da nauči iz međunarodnih iskustava?
U Srbiji postoje novčani podsticaji u vidu roditeljskog dodatka koji je gotovo univerzalan i za prvo dete iznosi 100.000 dinara, za drugo 240.000 dinara, za treće 1.440.000 dinara, a za četvrto 2.160.000 dinara. Pored toga, postoji i dečiji dodatak namenjen materijalno ugroženim porodicama koji iznosi mesečno 3.000 dinara. Roditeljsko odsustvo u Srbiji iznosi 12 meseci, a novčana nadoknada za vreme roditeljskog odsustva iznosi 100% proseka zarada za period od 18 meseci koji prethodi roditeljskom odsustvu. U slučaju majki koje nemaju decu, odnosno imaju jedno dete, stiče se utisak da je sistem finansijske podrške pre svega usmeren da u potpunosti nadoknadi zaradu zaposlenim ženama, koje su zapravo u finansijski boljem položaju, dok porodice u kojima majke nisu radile pre rođenja deteta (ili su radile na crno ili su imale različite tipove ugovora), stiču pravo samo na univerzalan roditeljski dodatak i uopšte ili samo delimično ostvaruju pravo na naknadu zarade. S druge strane, relativno visoka naknada za treće i četvrto dete gotovo da stimuliše rađanje i potonje isključivanje žena sa tržišta rada. Podizanje fertiliteta ne sme da bude glavni cilj novčanih podsticaja; ključan faktor koji je potrebno uzeti u obzir prilikom raspodele raspoloživih resursu je zapravo blagostanje tj. kvalitet života dece kao i smanjenje siromaštva dece. Novčane podsticaje treba dizajnirati tako da garantuju minimalan životni standard svim porodicama u prvih 12 meseci nakon rođenja deteta, a ne samo porodicama u kojima je žena pre porođaja formalno radila kao što je to sada slučaj. Dakle potrebno je uvesti veći univerzalan iznos za sve majke i porodice koji ne bi smeo da zavisi od reda rođenja deteta, dok bi nakon isteka 12 meseci veće podsticaje trebalo da dobijaju siromašnije porodice, ali u većem iznosu nego što je to sada slučaj. Prilikom dizajniranja novčanih podsticaja potrebno je posebnu pažnju obratiti na to da one ne budu destimulišuće za učešće žena na tržištu rada, kao što je to sada slučaj za žene koje se odluče da rode treće ili četvrto dete.
U pogledu raspoloživih mesta u vrtićima i subvencija za vrtiće, može se reći da Srbija ima razvijenu politiku podrške roditeljima i da ovaj faktor ne sprečava žene da se odluče za materinstvo tj. da ne utiče na nisku stopu učešća na tržištu rada. Po podacima Republičkog Zavoda za Statistiku u 2017/2018 godini 212.719 dece je bilo upisano u vrtiće, od toga 11.067 preko norme, a 7.887 nije upisano zbog popunjenosti kapaciteta. Cena državnih vrtića je subvencionisana do 80%, a porodice koje su materijalno ugrožene u potpunosti su oslobođene ovog troška.
S obzirom na to da je Srbija tradicionalna zemlja u kojoj žene i dalje preuzimaju na sebe veći deo posla u domaćinstvu uključujući i brigu o detetu, promena ove socijalne norme, kroz pre svega institucionalne podsticaje za očeve da jedan određeni period preuzmu na sebe brigu o detetu ali i kroz medijske kampanje – mogao bi pozitivno da utiče na promenu ove socijalne norme koja više nije u skladu sa vremenom u kom oba roditelja rade.