Picture of Helena  Ristić
Kakve izazove nova stvarnost postavlja pred sociologiju porodice i kakva rešenja (novi pristupi i koncepti) se pronalaze?
by Helena Ristić - Tuesday, 28 February 2023, 10:42 PM
 

Nakon sredine 20. veka, društveni procesi: emancipacija žena podstaknuta i podržana posebno drugim talasom feminizma, kao i sve rasprostranjenija upotreba kontraceptivnih pilula – dekonstruisale su instituciju braka dovodeći u piatnje model moderne „velike porodice zapadne nostalgije“, često laički navodeći je kao najugroženiju instituciju savremenog doba. Uticaj post-pozitivizma na društvene teorije koje su isticale monogamni brak heteroseksualnog para je kritikovan od strane Nove levice i radikalnih feministkinja. Iz ugla teorije modernizacije, kao najšireg okvira u koji smeštamo promene savremene porodice, važno je obuhvatiti:
1. Teorije demografske tranzicije – koje ukazuju da je došlo do promena u reproduktivnim praksama i u načinu doživljaja porodice i braka, a sve to usled povećanja materijalnog blagostanja, urbanizacije, produženja obrazovanja, a posebno obrazovanja žena i njihovog ulaska na tržište rada. Prema Van de Ka, Prva demografska tranzicija se ogleda u padu stope fertiliteta za šta je zaslužno posmatranje dece kao produkt za investiranje: emocionalno i finansijsko, zbog čega je takva porodica smatrana „modelom buržoaske porodice“. Druga demografska tranzicija obuhvata tri ključne dimenzije: strukturalnu (socioekonomske promene: povećanje BDP, industrijalizacija); kulturnu (promene vrednosnog sistema, slabe tradicionalne veze, a jača želja za životom usmerenim ka sadašnjosti) i tehnološku (uticaj postindustrijalizacije: promene u sferi politike, ideologije, seksualnosti). Prema Van de Ka, DDT je „model individualističke porodice“.
2. Teorije refleksivne modernizacije – ukazuju na procese globalizacije, detradicionalizacije i intenzivnije individualizacije kao na negativne karaktere funkcionisanja savremenog društva. Kada su u pitanju partnerski i porodični odnosi, decentralizacija se odnosi na proces oslobađanja od očekivanih nametnutih normi od strane zajednice i oslobađanje od etike žrtvovanja. Brak prestaje da bude doživotna moralno obavezujuća zajednica već dobija oblik „čiste veze“, a u slučaju roditeljstva se sa modela žrtvovanja za dete prelazi na ideal recipročnog i ravnopravnog roditeljstva. Zastupnici ove teorije vide odnose unutar savremene porodice kao nestabilne u situaciji neprimenljivosti ili nestabilne usled poklapanja individualnih putanja životnih tokova koje mogu biti neusaglašene.
Nasleđeni modeli porodičnih uloga su sve manje funkcionalni a nove porodične i partnerske forme dovode do formiranja novih porodičnih praksi kao i novih ideja i narativa o tim praksama i do konstruisanja novih porodičnih odnosa.
Kada govorimo o porodici danas, teško je zadržati se na prethodno utvrđenim promišljanjima, potrebno je uvođenje novih metodoloških implikacija i novih metoda istraživanja, analize i interpretacije. Bekovi govore o stvaranju nove post-porodične porodice. Ona predstavlja pomeranje od „zajednice potreba“ koja podrazumeva obaveze solidarnosti, ka zajednici orijentisanoj ka izbornim afinitetima njenih članova (osećanje pripadanja). Postoje gledišta da je sociologija porodice izgubila svoj predmet proučavanja, proglašavaju je praznom institucijom i „zombi“ kategorijom. Javljaju se i koncepti koji bi mogli zameniti koncept „porodica“: domaćinstvo ili lični život.
Sociolog Dejvid Morgan uveo je koncept porodičnih praksi kao odgovor na probleme. On kreće od promene da je osećaj pripadanja porodici ono što je danas ključno i nadovezuje se na koncept brige. Koncept porodičnih praksi podrazumeva da članovi porodice obavljaju „porodične stvari“ na jedan rutinizovan način i uzimaju zdravo za gotovo. Prema Morganu osnovno određenje i doživljavanje nekih praksi kao porodičnih je deljenje: resursa, brige, odgovornosti i obaveza...
Sociološkinja Dženet Finč je predložila koncept prikazivanja, time nadograđujući Morganov koncept porodičnih praksi. Pod prikazivanjem ona naglašava prirodu društvenih praksi i potrebu da budu društveno legitimisane, a kako bi prakse bile prikazane potrebna je interakcija članova porodice i socijalna interakcija sa okruženjem, a ključna poruka prikazivanja je: „Ovo su moji porodični odnosi i oni funkcionišu“. Pristup porodičnih konfiguracija, čiji je tvorac Erik Vidmir je još jedna savremena perspektiva koja u fokusu ima povezanost – odnose razmene između aktera. Po mišljenju autora koji zastupaju pristup, značenja i norme razmene leže u osnovi stvarne organizacije porodica.