Picture of Tamara Majstorović
Odgovor na prvo pitanje
by Tamara Majstorović - Sunday, 26 February 2023, 11:16 PM
 
U drugoj polovini 20. veka određeni društveni procesi su doveli u pitanje model moderne velike porodice zapadne nostalgije. Pod uticajem post-pozitivizma nuklearna porodica, koja je zasnovana na monogamnom braku muškarca i žene sa njihovim komplementarnim ulogama, kritikovana je od strane teoretičara nove levice i radikalnih feministkinja.
Najširi teorijski okvir u koje smeštamo promene savremene porodice jesu teorije modernizacije, a među njima se posebno izdvajaju teorija demografske tranzicije i teorija refleksivne modernizacije.
Promene koje vezujemo za drugu demograsku tranziciju ukazuju da je došlo do promena u reproduktivnim praksama i načinu doživljaja porodice i braka. Ono što karakterište porodični domen je sve kasnije stupanje u brak i smanjenje značaja braka što za posledicu ima povećanje alternativnih formi partnerstva, većih broja razvedenih brakova, odustajanje od roditeljstva i sl.
Van de Ka ukazuje na 6 ključnih osobina procesa druge demografske tranzicije: skraćenje perioda fertiliteta, pad stope bračnosti i kasnije prosečne godine stupanja u brak i za muškarce i za žene, povećanje stope razvoda brakova, povećanje broja kohabitacija, povećanje stope vanbračnog rađanja i promene u obrascima korišćenja kontracepcije.
Prva i druga faza demografske tranzicije obeležena je padom stope fertiliteta i promenama u stavovima roditelja prema deci. Prva faza opadanja stope fertiliteta (od 19. veka sve do 30ih godina 20. veka) je prouzrokovana promenom koja je podrazumevala emocionalno i finansijsko investiranje u decu, dok je pad fertiliteta u periodu od 60-ih godina 20. veka posledica sve veće individualizacije i odustajanja od roditeljstva. Van de Ka smatra da PDT karakteriše model buržoaske porodice a DDT model individualističke porodice. DDT obuhvata tri dimenzije: strukturalnu, kulturnu i tehnološku. Strukturalna podrazumeva socioekonomske promene (povećanje BDP, industrijalizacija, razvoj tercijarnog sektora itd.), dok se kulturna odnosi na promene vrednosnog sistema. DDT se dovodi u vezu sa procesima postindustrijalizacije koji dovode do ključnih promena u sferi politike, porodice, posla, ideologije, seksualnosti i sl.
Teorija refleksivne modernizacije se usmerava ka procesima globalizacije, detradicionalizacije i individualizacije ukazujući na njihov negativan uticaj na savremeno društvo. Zastupnici ove teorije vide odnose unutar savremene porodice kao nestabilne, odnosi su predmet stalnog pregovaranja između članova porodice a mogu biti nestabilni i zbog toga što zavise od poklapanja individualnih putanja životnih tokova koje mogu biti neusaglašene. Nasleđeni modeli porodičnih uloga su sve manje funkcionalni a nove porodične i partnerske forme dovode do formiranja novih porodičnih praksi kao i novih ideja i narativa o tim praksama i do konstruisanja novih porodičnih odnosa.
Promene porodičnog života u savremenosti imaju različite posledice na promišljanje i bavljenje porodicom. Metodološke i praktično-političke implikacije se odnose na zahtev za promenom promišljanja o porodici. Bekovi govore o ponovnom stvaranju porodice koja se pomera od zajednice potreba ka zajednici koja je orijentisana ka izbornim afinitetima njenih članova. Uvode koncept porodice izbora, koja se temelji na osećaju pripadanja, pa je samim tim fokus na odnosima pre nego na drugim konstitutivnim elementima.
Kao odgovor na probleme sa kojima se susreće savremena porodica javljaju se određeni koncepti i pristupi. Najpre, Dejvid Morgan uvodi koncept porodičnih praksi. Polazna teza Morganove rekonceptualizacije pojma porodice je da su članovi neke grupe porodica i da zato "rade porodične stvari", "bave se porodičnim", a ne time što "jesu" na osnovu spoljnih određenja.
Na njegov koncept se nadovezuje Dženet Finč i uvodi koncept prikazivanja. Pod ovim pojmom podrazumeva fundamentalno društvenu prirodu porodičnih praksi, jer smatra da značenje nečijih postupaka treba da bude preneto na značajne druge i shvaćeno od njihove strane kao nešto što ima značenje povezano sa „porodicom”, da bi ti postupci bili efektivni u stvaranju porodičnih praksi. Dženet Finč smatra da je potrebno redefinisati
porodične odnose, zbog njihove raznolikosti. Porodice moraju da budu prikazane, jer njihovi obrisi i obeležja, tako raznoliki i fluidni, nisu jasni okolini. Ključna poruka prikazivanja je: „Ovo su moji porodični odnosi i oni funkcionišu“.
Najzad, pristup porodičnih konfiguracija u fokus stavlja povezanost - odnose razmene između aktera. Po mišljenju autora koji zastupaju ovaj pristup, značenja i norme razmene leže u osnovi stvarne organizacije porodica i preko njih se stvaraju različiti tipovi porodičnih konfiguracija. Erik Vidmir, kao jedan od tvoraca ovog pristupa, je identifikovao 6 različitih tipova porodičnih konfiguracija koje je nazvao: 1.stablo, 2.prijateljske, 3.postrazvodne, 4.
bračne, 5. porodične konfiguracije orijentisane od majke, 6. porodične konfiguracije orijentisane od oca.