Sedamdese godine XX veka predstavljaju turbulentan period u kojem dolazi do buđenja i delovanja različitih emancipatorskih pokreta kao što su feministički, antirasistički, ekološki, mirovni i pokretni slični ovima. Srž svih ovih pokreta nalazi se u tome da ljudi žele da ukažu na određene probleme koji postoje u društvu. Jedan od problema jeste i način na koji se opažaju brak i porodica. Paralelno sa ovim pokretima i u vezi sa problemom funkcionalističke predstave nuklearne porodice, dolazi do umnožavanja zajednica neheterogene seksualne orijentacije čije je postojanje direktno usmereno protiv same heteronormativnosti. Kao i sam feministički pokret i neheterogene zajednice kritikuju porodicu moderne, za koju se smatralo da predstavlja temelj društva, iz prostog razloga što tako shvaćena porodica ne prepoznaje porodične oblike neheterogenih porodica, jednoroditeljskih porodica ili bilo koji drugi tip porodice koji odstupa od onog opšteprihvaćenog. Ideja je, dakle, borba za prepoznavanje i legitimaciju osoba različite seksualne orijentacije. Osobe različitih seksualnih orijentacija moraju biti shvaćene kao punopravni članovi društva. Ovim se iskazuje teznja za prihvatanjem novih obrazaca. Postojanje neheteroseksualnih porodica povezano je sa procesima individualizacije i detradicionalizacije, koje su zahvatile čitavo zapadno društvo.
Onog momenta kada su neheteroseksualne porodice postale vidljive, tada se javila i potreba naučnika da ove porodične forme detaljnije budu istražene. Glavni doprinos sociologiji porodice predstavlja činjenica da istraživanja neheteroseksualnih porodica nude istinski pluralistički pristup porodičnoj raznolikosti. Istopolno partnerstvo i roditeljstvo bitno menjaju većinu dimenzija porodičnog života.
Znamo da je rod, za razliku od pola koji je biološki, društveni konstrukt koji kao takav pred pojedince postavlja određene zahteve. Odnosno, u skladu sa tim kojeg je pojedinac roda on mora da se ponaša na određeni, društveno prihvatljiv način. Međutim, za razliku od nuklearne porodice u kojoj je otac muškarac koji ima ulogu hranitelja, a žena je vezana za kuću i odgajanje dece i njena uloga je ekspresivna, kod neheteroseksualnih porodica nemoguće je partnere i njihove uloge podeliti na taj način. Stoga je neophodno da se ponovo promisle svi koncepti vezani za partnerstvo, porodicu i roditeljstvo i da postanu primenljivi i na istopolne zajednice/porodice. Jedno od istraživanja koje se bavi temom odnosa između partnera pokazuje da osobe u istopolnim zajednicama poseduju veću egalitarnost, kao i veći stepen saradnje i dogovora. Nepostojanje rodne podele otvorilo je put intimnijem povezivanju partnera, čiji se odnos ne temelji na rodnoj podeli. Kada je reč o braku, u prilog načinu na koji se brak shvata treba se pomenuti istraživanje koje je rađeno u Sloveniji i koje prikazuje stavove pripadnika LGBT zajednice o braku. Zaključak do koga se istraživanjem došlo je da je odnos prema braku ambivalentan. Odnosno, braku se sustinski pripisuje značaj samo kao instituciji koja omogućava dalje stvaranje porodice i osiguravanja prava roditeljstva, svojine i nasleđivanja. Brak bi potencijalno pomogao u tome da istopolne zajednice budu prihvaćene u širem društvu.
Oblast roditeljstva jeste najviše osporavan aspekt istopolnih zajednica. Šira zajednica često ne prihvata ideju da gej roditelji mogu da obavljaju ulogu roditelja, to ne za širu zajednicu neprihvatljivo i rezervisano za heteroseksualne parove. Istopolne zajednice neretko se susreću sa poteškoćama kada se i ako se odluče da usvoje dete. Takođe, roditeljstvo, a pre svega rađanje deteta u istopolnim zajednicama razlikuje se od rađanja deteta kod heteroseksualnih parova. Kada je reč o rađanju deteta u istopolnim zajednicama, ono najčešće uključuje i neku treću osobu. Roditeljstvo u istopolnim porodicama uključuje u porodični život osobe koje su na različite načine povezane sa rođenjem deteta ili sa jednim ili oba roditelja. To stvara mogućnost da se više osoba koji su roditelji ili nalik roditeljima uključi u živote dece, što stvara jedno jako široko polje koje ne sme da bude isključeno iz promatranja i shvatanja sociologije porodice. S obzirom da su sami pripadnici LGBT zajednice često odbačeni i neprihvaćeni, ismevani i stigmatizovani, oni teže da se vaspitavanje dece zasniva na učenju o empatiji, poštovanju i prihvatanju različitosti, odbacivanju normativnih rodnih uloga i podela, egalitarnijim odnosima, i važnosti podrške veće neheteroseksualne zajednice.
Još jedna važna tema jesu rizici sa kojima se neheteroseksualni mladi suočavaju. Jedan od glavnih procesa koji je ključan kada je reč o (ne)prihvatanju jeste proces razotkrivanja, odnosno proces autovanja, povezan sa represivnošću i odbacivanjem od strane heteroseksualne porodice roditelja. Da li će oni biti isključeni iz porodice ili će moći da se oslone na nju? Da li će osećati slobodu da se povere svojoj porodici ili će pokušavati da nađu alternativne načine opstajanja? Rizici sa kojima se homoseksualci suočavaju nisu samo vezni za reakciju porodice iz koje dolaze. Ti su i rizici povezani i sa kulturom i sa samom državom. Zanimljivo je opažanje da se i javnom mnjenju homoseksualnost više tretira kao životni stil nego kao oblik seksualnosti (kao deo neke potkulture koju mladi treba da prerastu).
Dakle, mnoga ova istraživanja probudila su interesovanje za bavljenje temom istopolnih zajednica i neheteroseksualnih porodica. Ovo je vazan deo sadašnjice koji ne sme ostati zanemaren, jer bi se na taj način iz proučavanja porodica izbacio citav jedan deo stvarnosti. Ove teme takođe predstavljaju plodno tle za dalja istraživanja, za širu sliku i za celokupnu sliku bez izopštavanja različitih formi porodica koje se ne uklapaju u onaj opšteprihvaćeni okvir, za koji se često smatra da je i jedini.