Picture of Emilija  Pantelic
Kakve izazove nova stvarnost postavlja pred sociologiju porodice i kakva rešenja (novi pristupi i koncepti) se pronalaze?
by Emilija Pantelic - Sunday, 26 February 2023, 09:09 PM
 

Sociologija porodice kao osobena naučna disciplina našla se pred višestrukim izazovima koje je nametnulo postmoderno društvo. Naime, transformacije koje su zadesile porodični sastav i prakse, nagnale su sociologiju porodice da preispita svoje osnovne premise i prakse istraživanja. Prema tome potrebno je osvrnuti se na teorije modernizacije koje jesu najširi teorijski okvir za prikazivanje porodičnih promena. Odnosno, posebno se treba osvrnuti u okviru njih na teorije demografske tranzicije i teoriju refleksivne modernizacije.

Prva se bavi pitanjem tzv. Druge demografske tranzicije (DDT) – usled obrazovanja žena, njihovog ulaska u sferu rada, medicinskog napretka u smislu kontraceptivnih sredstava i sve kasnijim stupanjem u brak dolazi do novog doživljaja značenja porodice odnosno promene vrednosnih orijentacija koje podržavaju prakse kohabitacije, istopolnih zajednica i dr. DDT stoga ima osobine kako ih Van de Ka opisuje odlaganje rađanja, kasnije ulaženje u brak, veća brakorazvodnost, veće učešće kohabitacija, vanbračna rađanja i već pomenuta upotreba kontracepcije. Van de Kaova premisa jeste da pad stope fertiliteta - odlaganje rađanja istorijski gledano ima dve faze. Prva faza jeste emocionalno i finansijsko ulaganje u decu a druga faza jeste odustajanje od roditeljstva. Za njega je ovo osoben model individualističke porodice gde po njemu porodice gubi na značaju – ona postaje mesto razmene emocija supružnika pri čemu rađanje dece može ali i ne mora da doprinese.

Druga teorija – teorija refleksivne modernizacije smatra da funkcionisanje savremenog društva označavaju procesi globalizacije, individualizacije i detradicionalizacije. U porodičnim odnosima ovi procesi a posebno poslednja dva označavaju oslobađanje od etike žrtvovanja. Brak nije više moralno obavezujuća doživotna zajednica već u odnos u koji se ulaže. Taj odnos je zasnovan na čistim vezama - ravnopravno i recipročno roditeljstvo i partnerstvo, odnosi konstantnog pregovaranja između partnera… Zastupnici ove teorije stoga vide odnose unutar moderne porodice kao nestabilne u situaciji neprimenljivosti ili smanjenog značaja naučenih i postojećih modela ponašanja.

Stoga, sociologija kada govori o porodici mora biti pažljiva u svom promišljanju. Bekovi o porodici kasne modernosti postuliraju normalan haos ljubavi – novi izbor, nova, bolja, drugačija porodice. Od zajednice potreba do zajednice zasnovane na afinitetima koji su izborni. Nova postmoderna porodica je porodica izbora koja se temelji na osećanju pripadnosti. Neki teoretičari, pre svega feministički orijentisani, su stava da treba napustiti koncept porodice kao i teoretičari individualizacije koji su odveć proglasili zombi kategorijom. Dakle, kako bi onda sociologija porodice trebalo da se postavi prema novim porodičnim oblicima?

Dejvid Morgan 1996. godine uvodi pojam porodičnih praksi. On navodi da je osećaj pripadanja porodici ono što je ključno. Članovi neke grupe su porodica zato što rade porodične stvari a ne time što jesu na osnovu spoljnih određenja. Porodične prakse su one koji određuju nekog kao člana porodice. Morgan navodi da je osnovno za određenje i doživljaj nekih praksi – odnosa i aktivnosti kao porodičnih jeste deljenje resursa, odgovornosti, brige i pregovaranja oko odnosa. Prakse za aktere moraju da imaju određeni značaj tj. kao deo njihovog opažaja porodičnog. Dakle, porodične prakse određuju pripadnost porodici. Obavljanje porodičnih uloga se prema ovom konceptu određuje preko činjenja aktivnosti koje su porodične prakse (majka, otac nije onaj koji ima pripisan biološki status već zato što te uloge obavlja).

Dženet Finč nadograđuje prethodno pomenut koncept porodičnih praksi i predlaže koncept prikazivanja. Pod prikazivanjem ona shvata fundamentalnu društvenu prirodu porodičnih praksi jer smatra da značenje akterovih postupaka treba da bude preneto na značajne druge i shvaćeno od njihove strane kao nešto što ima značenje povezano sa porodicom. Da bi prakse bile prihvaćene kao porodične one moraju biti i prepoznate od strane značajnih drugih a ne samo od onih koji ih čine. Spoljna legitimacija se upravo odvija kroz prikazivanje – proces kroz koji pojedinci ili grupe prenose jedni drugima i relevantnoj publici da njihovi postupci predstavljaju bavljenje porodičnim stvarima i na taj način potvrđuju da su njihovi odnosi i porodični odnosi. Ovaj koncept je posebno bitan za one porodične forme čije granice nisu jasne – kohabitacije, istopolne zajednice, post – razvodne.

Još jedna savremena perspektiva jeste pristup porodičnih konfiguracija koja u fokus stavlja povezanost – odnose razmene između aktera. Za ovaj pristup značenja i norme razmene leže u osnovi stvarne organizacije porodica i preko njih se stvaraju različiti tipovi porodičnih konfiguracija. Jedan od tvoraca ovog pristupa Erik Vidmir identifikuje šest tipova porodičnih konfiguracija: stablo, prijateljske, post-razvodne, konjugalne, porodične konfiguracije orijentisane od majke i orijentisane od oca.

Autorka Tomanović zaključuje iz prethodno navedenih premisi da bilo adekvatnije govoriti o sociologiji porodičnog života nego o sociologiji porodice. Neophodno je da se ova sociološka disciplina razvije kao interdisciplinarna, te kombinovanje različitih istraživačkih pristupa.