|
Promene koje karakterišu Drugu demografsku tranziciju ukazuju na to da je, usled povećanja materijalnog blagostanja, sekularizacije, urbanizacije, produženja obrazovanja, a posebno usled obrazovanja žena i njihovog masovnog ulaska na tržište rada, došlo do promena u reproduktivnim praksama i u načinu doživljaja porodice i braka. Porodični domen odlikuje se sve kasnijim stupanjem u brak i istovremeno smanjenjem značaja braka, što dovodi do povećanja alternativnih formi partnerstva (kohabitacija, LAT unija, istopolnih zajednica i dr.), odlaganja ili odustajanja od roditeljstva, većeg broja razvedenih brakova i veće rodne simetrije u podeli praksi unutar porodice. Van de Ka identifikuje šest ključnih osobina procesa DDT: 1) skraćenje perioda fertiliteta (i odlaganje rađanja), 2) pad stope bračnosti i kasnije prosečne godine stupanja u brak i za muškarce i za žene, 3) povećanje stope razvoda brakova i raspada konsenzualnih unija, 4) povećanje učešća kohabitacija, 5) povećanje učešća vanbračnih rađanja i 6) promene u obrascima korišćenja kontracepcije. Pad stope fertiliteta, koji traje tokom čitave (prve i druge) demografske tranzicije, dovodi se u vezu sa promenama u stavovima roditelja prema deci. Prva faza opadanja stope fertiliteta dogodila se tokom XIX veka i seže sve do tridesetih godina XX veka (period prve demografske tranzicije – PDT).Uticaj post-pozitivizma na društvene teorije koje su isticale monogamni brak heteroseksualnog para je kritikovan od strane Nove levice i radikalnih feministkinja. Sredinom 20. veka društvo se suočava sa novim izazovima koji se tiču razumevanja porodice, pri čemu sve veća ekonomska i politička emancipacija žena i upotreba raznih sredstava za kontrolu rađanja, doprinose i pojavljivanju sve većeg broj alternativnih oblika porodičnog života (kohabitacije, jednoroditeljske porodice, istopolne zajednice…), što ranije nije bilo pojmljivo.Odnosi se baziraju na stalnom prrgovaranju između članova porodice, a ti odnosi mogu biti nestabilni. Nove porodične i partnerske forme, kao što su kohabitacije, jednoroditeljske porodice, post-razvodne (step-families i blended families), porodice bez dece, transnacionalne, neheteroseksualne porodice i druge, kroz procese pregovaranja i dogovora između svojih članova, dovode do formiranja novih porodičnih praksi, kao i novih ideja i narativa o tim praksama, i promišljanja, izmišljanja i konstruisanja novih porodičnih odnosa. Tim novim oblicima porodičnog života je zajedničko da dekonstruišu familistički heteronormativ nuklearne Porodice kao „zajednice interesa“ i određene „strukture koja obavlja funkcije“. Uzimajući u obzir ove promene, nove konceptualizacije pojma porodice fokusiraju se na relacioni aspekt porodičnog života, na aktivnosti (brige, nege i staranja) i subjektivna značenja i osećanja. Porodične prakse ne možemo da okarakterišemo kao aktivnosti koje članovi porodice obavljaju jedni u odnosu na druge, već one istovremeno određuju pripadnost porodici. Da bi prakse bile priznate i prihvaćene kao porodične, one moraju biti prepoznate kao takve i od strane značajnih drugih, a ne samo onih koji ih čine. Ta „spoljna legitimacija“, odvija se kroz prikazivanje - „proces preko koga pojedinci ili grupa prenose jedni drugima i relevantnoj publici da njihovi određeni postupci predstavljaju bavljenje porodičnim stvarima i na taj način potvrđuju da su njihovi odnosi – porodični odnosi”.
|