Uticaj post-pozitivizma na društvene teorije koje su isticale monogamni brak heteroseksualnog para je kritikovan od strane Nove levice i radikalnih feministkinja. Sredinom 20. veka društvo se suočava sa novim izazovima koji se tiču razumevanja porodice, pri čemu sve veća ekonomska i politička emancipacija žena i upotreba raznih sredstava za kontrolu rađanja, doprinose i pojavljivanju sve većeg broj alternativnih oblika porodičnog života (kohabitacije, jednoroditeljske porodice, istopolne zajednice…), što ranije nije bilo pojmljivo.
Sa teorijskog stanovišta možemo govoriti iz ugla teorije modernizacije koja kao širi teorijski pristup objedinjuje dva uža – Teorija demografske tranzicije i teorije refleksivne modernizacije.
Teorija DT ukazuje na prmene koje su primetne u sferi reprodukcije i načinu doživljaja braka i porodice, što dovodi promene u novim vrednosnim orjentacijama koje prate novoprihvaćene prakse. Prema Van de Ka, Prva demografska tranzicija se ogleda u padu stope fertiliteta (19. vek – 30-e godine 20. veka) za šta je zaslužno posmatranje dece kao produkt za investiranje, zbog čega je takva porodica smatrana modelom buržoaske porodice. Tu je porodica još uvek posmatrana kao važna institucija za identifikaciju pojedinaca. Druga demografska tranzicija za koju je karakterističan model individalističke porodice obuhvata tri ključne dimenzije: strukturalnu – podrazumeva socioekonomske promene; kulturnu – promene vrednosnog sistema (slabe tradicionalne veze a jača želja za životom usmerenim ka sadašnjosti) i tehnološku – reč je o uticaju postindustrijalizacije. Ovde je za pad fertiliteta (od 60-ih godina 20. veka) zaslužena želja za individualizacijom i odustajanje od roditeljstva, usled sekularizacije, želje za obrazovanjem, emancipacijom žena, povećanja materijalnog bogatstva itd. S tim u vezi Van de Ka identifikuje 6 ključnih osobina procesa DDT: 1. skraćenje perioda fertiliteta i odlaganje rađanja; 2. pad stope bračnosti i kasnije prosečne godine stupanja u brak i za muškarce i za žene; 3. povećanje stope razvoda brakova i raspada konsenzualnih unija; 4. povećanje učešća kohabitacija; 5. povećanje učešća vanbračnih rađanja; 6. promene u obrascima korišćenja kontracepcije.
Teorija refleksivne modernizacije ukazuje na negativan karakter globalizacije, detradicionalizacije i intenzivne individualizacije na način funkcionisanja savremenog društva. Kada je reč o transformaciji porodičnih i partnerskih odnosa, uviđa se oslobađanje od etike žrtvovanja. U slučaju braka, on više nije doživotno moralno obavezujuća zajednica već dobija oblik čiste veze, a u slučaju roditeljstva se sa modela žrtvovanja za dete prelazi na ideal recipročnog i ravnopravnog roditeljstva. Zastupnici ove teorije smatraju da su odnosi u porodici često nestabilni u savremenom društvu, zbog čega su predmet čestog pregovaranja među članovima. Stvaraju se novi oblici porodičnog i partnerskog života kojima je zajedničko to što dekonstruišu heteronormative nuklearne porodice.
Sve su češće metodološke i praktično-političke implikacije koje upućuju zahtev za promenom promišljanja i načinom bavljenja porodicom. S tim u vezi Bekerovi govore o stvaranju nove post-porodične porodice koja se pomera od zajednice potreba ka zajednice orjentisane ka izbornim afinitetima njenih članova. Stvara se porodica izbora koja se temelji na individualizmu i osećaju pripadnosti, zbog čega se često sociologija porodice susreće sa izazovima koji su u vezi sa kritikovanjem skretanja sa predmeta proučavanja. Na porodicu se gleda kao na zombi kategoriju (teorije individualizacije), ili se nameće stav da treba termin porodice upotrebljavati u množini, zbog raznovrsnih životnih stilova i odnosa, kako se na porodicu ne bi više posmatralo kaon a strukturu koja obavlja funkcije, već na strukturu odnosa i povezivanje.
Kao odgovor na ove probleme pojavljuju se sledeći koncepti i pristupi poručavanja porodice.
Pre svega, 1996. godine Dejvid Morgan uvodi koncept porodičnih praksi. Ovde je spojio savremena gledišta o značaju osećaja pripadnosti i feministički koncept brige, zbog čega možemo reći da ovaj koncept podrazumeva da članovi porodice obavljaju “porodične stvari” na jedan rutinizovan način bez refleksije. Važnost tih praksi se ogleda preko značaja koji im akteri, članovi porodice, pripisuju i koji opažaju kao deo porodičnog. Porodica se ne posmatra samo kao struktura već kao skup aktivnosti kojima članovi pripisuju određeno subjektivno značenje.
Nadovezujući se na Morgana, Dženet Finč uvodi koncept prikazivanja pod kojim podrazumeva pre svega društvenu prirodu porodičnih praksi i potrebu da budu društveno legitimisane. Da bi prakse bile prikazane, potrebna je interakcija članova porodice i socijalna interakcija sa relevantnim okruženjem. Ovim konceptom se šalje poruka: “Ovo su moji porodični odnosi I oni ovako funkcionišu”, što je posebno važno za savremeno društvno punom pluraliteta.
Pristup porodičnih konfiguracija, stavlja fokus na odnose razmene između aktera, gde su važna značenja i norme. Govori se o tome da pojedinac sam percepcira druge i “uvodi” ih u svoj porodični svet. Švajcarski sociolog Erik Vidmir izdvaja 6 tipova porodičnih konfiguracija: stablo, prijateljske, postrazvodne, bračne, porodične konfiguracije orjentisane od majke,iI porodične konfiguracije orjentisane od oca.